OD 21-OG APRILA DO 17-OG SEPTEMBRA, OD NADE DO POBJEDE

Pad Bosanske Krupe 21. aprila '92. doveo je do poniženja i gnjeva Krupljana, ali nakon prvog šoka i do rađanja nade u povratak u svoje popaljene sokake i avlije. Nada u povratak preko Une stvorila je 511. Slavnu bbr. koja je to i uspjela nakon epske borbe - trijumfalno, časno i pobjednički 17-og septembra 1992. godine. Zato naša kultura sjećanja treba da se zasniva na istini i pobjedama, da bi se na njima temeljilo povjerenje, optimizam i samopouzdanje, što dovodi do društva u kojem dominira emocija nade – najpoželjnije emocije za uspjeh jednog društva u cjelini! 

Ne sjećam se najbolje datuma, ali 21. april nikada neću zaboraviti, jer taj tužan datum predstavlja prekretnicu u životu svih Krupljana. Davne 1992. godine, tog datuma, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u brda oko Bosanske Krupe i započela brutalnu agresiju na naš grad, silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Pored ranijih jasnih naznaka takvog scenarija, ipak smo bili iznenađeni i protjerani na lijevu obalu Une.

Ovaj događaj ušao u istoriji USK-a trajno obilježivši moju generaciju koja je nespremna otišla u rat, da bi na kraju naučila da se bori, gubi i pobjeđuje, te konačno trijumfuje i oslobađa svoj rodni grad, ali u toj opsesiji povratka kući, nepovratno je izgubljena mladost, bezbrižnost, naivnost, a nažalost i mnogi životi. Bezbrižan način života koji smo vodili do 21. vijeka ostat će nedostižan za buduće generacije, a u usmenom prepričavanju izgledat će kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su išla u rat iz naivnosti i relativnog blagostanja tada "sitog" društva. Danas, kao roditelj, vidim užas kroz koji su prošli naši roditelji kada su nas godinama slali u bitke, ne znajući da li ćemo se vratiti živi.

Arapi imaju izraz "Al-Nakba" (katastrofa), a odnosi se na masovni egzodus skoro 850.000 Arapa iz Palestine 1948. g., nakon što su ih brutalno porazili cionisti. Naša kultura sjećanja još nije stvorila adekvatan pojam koji bi u potpunosti označio veličinu tragedije koja je zadesila multietničku prosperitetnu Bosnu krajem prošlog vijeka i fenomen raspada građanskog društva u  u današnje razoreno društvo. Koriste se termini -golgota, pogrom, egzodus i slično, ali nikada termin ep, koji bi figurativno označavao važan istorijski period ili kompletan događaj u određenom periodu. Ep je najadekvatniji termin za našu borbu za pravdu i povratak kući ruševina koje smo tamo zatekli, ali i zbog simboličnih ruševina društva i institucija koje su nastale nakon Dejtonskog sporazuma.

Anton Pavlovič Čehov je napisao da se drugi dio života pametne osobe sastoji u tome da se oslobodi gluposti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekla u prvom dijelu života. Krupljanima je stvarnost drugačija, jer nakon katastrofe koja nas je zadesila i ogromnog optimizma, snage i volje koji su nas vratili kući, obuzeli su nas bezvoljnost i pesimizam, a čaša nam nikad nije napola puna, već poluprazna. Istraživanja o prednostima optimizma, simbolično na primjeru napola pune čaše, pokazala su da je ona i puna i prazna, ali da su ljudi čija je čaša puna logično manje "žedni", sretniji, žive duže i uspješnije.

Optimističan pogled na život općenito nudi mnogo više mogućnosti, pa optimistični ljudi pokušavaju duže vrijeme savladati prepreke, isprobavaju više mogućnosti i uvijek traže novu. Mi kao društvo to znamo iz vlastitog ratnog iskustva, jer uvijek postoji osnova za optimizam, odnosno nadu, čak i da David pobijedi Golijata.

Dominique Moisi  u knjizi „Geopolitika emocija“ otvara nove perspektive u oblasti geopolitičkog promišljanja svijeta i budućnosti, tezom da svijetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje, a sve tri su snažno povezan sa poverenjem. Prema Moisijevim rečima, povjerenje je ključni faktor u načinu na koji narodi reaguju na izazove sa kojima se suočavaju, ali i u međusobnim odnosima, što određuje i tok njihove istorije. Jedna od poruka koju ova knjiga šalje je da „uprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i povjerenje“. Nije li to lekcija koju je naša kolektivna svijest trebala naučiti i dobro zapamtiti iz naše vlastite aprilske Al-Nakbe, ali i iz cijele istorije? Danas, kada je cijeli svijet u transformaciji, zaista nam je potrebna nada...

Važan katalizator za stvaranje dominantnih emocija (nade i povjerenja) koje je probudila naša "Al-Nakba" bilo je naše utočište od terora velikosrpskog fašizma. Mnogi Krupljani izbjegli sa desne obale Une, uključujući i moju porodicu, izbjegli su u Cazinsku krajinu. Jedan od velikih Krajišnika, čovjek krajiške tradicije u osjećanju i načinu razmišljanja, rahmetli akademik Muhamed Filipović Tunjo opisuje je ovako: „Treći dio Bosanske Krajine je onaj koji se zove Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina, a obuhvata sva područja od Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim, i to je najmanji, ali vrlo važan dio ukupne teritorije koju nazivamo bosanskohercegovačkom regijom. rečju, sa osmehom na licu, ali i sa iskrenom brigom za iznenadne posjetioce. Ovo je bilo prijeko potreban ohrabrenje i tračak nade da nismo sami, da smo dio dobrih, ponosnih i dobrih ljudi Krajišnika i da ćemo se, Božjom milošću, ponovo vratiti svojim kućama. 

Putnik musafir je svako ko je odvojen od svoje prave domovine, a u krajiškoj tradiciji čast je ukazati gostoprimstvo putniku ili prognaniku. Kao tradicionalisti, Krajišnici baštine neke važne segmente istočnjačke kulture, pa je vrlo vjerovatno da su ovaj dio gostoprimstva usvojili kao paradigmu kolektivističkih zajednica koje stavljaju grupu ispred pojedinca, za razliku od pripadnika zapadne kulture koji cijene individualizam i nezavisnost. više. Da nije tako, vjerovatno ne bi preživjeli brojne ratove i dugo opstali kao najzapadnija ispostava Osmanskog carstva. Taj krajiški merhamet, imanentan krajiškom duhu naših djedova i nana, pravi jasnu razliku između pojmova individualizma i kolektivizma i odraz je vladajuće filozofije i vrijednosti na ovim prostorima.

Upravo iz toga moramo crpiti snagu i raditi na tome da našu domovinu, kroz povjerenje, optimizam i samopouzdanje, dominantno prožme emocija nade, a ne straha i poniženja, jer mi to dokazano možemo. To je neophodno za našu budućnost, kao i za budućnost naše djece.

Napisao: Samir Jašaragić, mr. oec.

POMOĆ POLJOPRIVREDI I POLITIKA U VRIJEME KORONE

Posljednja sjednica OV Bosanska Krupa od 6-og aprila, uz to vanredna i sa samo dvije tačke odužila se na skoro tri sata? Prva tačka je predstavljena kao prijedlog dopune Poslovnika o radu Općinskog vijeća Bosanska Krupa na način da se Sjednice Općinskog vijeća, Kolegija i Komisija, mogu zakazati putem telefona, elektronski ili na drugi adekvatan način, a materijali se dostavljati elektronski, te da se sam čin glasanja vrši elektronski ili putem telefona riječima „za“, „protiv“ ili „suzdržan. Opozicija (SDA) i kolega iz pozicije, protivili su se ovakvoj izmjeni predstavljajući je kao preuranjenu mjeru, svojevrsno ograničenje prava vijećnika, udaru na demokratiju i pravo na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, ali i potencijalnu mogućnost manipulacije. Namjera predlagača je bila da se u vanrednim situacijama i potrebi izbjegavanja boravka u grupama i javnog okupljanja u zatvorenom prostoru osigura mogućnost održavanje sjednica putem neke od multimedijalnih aplikacija (npr. Zoom) i time smanji rizik širenja koronavirusa. Sasvim opravdano, pogotovo poslije debakla sa proslave u kompaniji “Igman” u Konjicu, kada se zaraza sa zlosretnog derneka proširila na tri kantona.

Moj vijećnički stav bio je zasnovan na učenju Adama Smitha, začetnika moderne ekonomske teorije iz 18-og vijeka i idejnom osnivaču trenutno preovlađujućeg ekonomskog  sistema zapadne civilizacije koji se globalizacijom proširio na skoro cjelokupnu planetu, odnosno liberalnom kapitalizmu. Naime, Smith kada piše o slobodnom tržištu i drugim slobodama predstavljenim u doktrini liberalnog kapitalizma smatra da je "liberalizam ideja da čovjek radi u vlastitom interesu i na svoj način, pritom poštujući prava i slobode drugih". Genijalni Smith naglasak stavlja na to je sloboda djelovanja ograničena pravima i slobodama drugih. Današnje korporativne sluge i zagovornici neoliberalizma pozivaju se na Smitha kao začetnika ideje (apsolutno) slobodnog tržišta, spretno izbjegavajući navedeni stav i ograničenja. Shodno rečenom i pravo odabira načina javnog izražavanja i djelovanja nema prednost pred pravima i slobodama drugih da ne budu kolateralne žrtve (zaraženi) usljed okupljanja 30-ak ljudi u zatvorenom prostoru na par sati. Nakon diskusije, koja bi bila preduga i u normalnim uslovima rada, tačka je izglasana.

Druga tačka bila je prijedlog Pravilnika o načinu utroška sredstva za poticaj primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Za ovakvu subvenciju osigurat će se 300.000 KM iz Budžetu Općine, mada nije rečeno da li je u to uračunato i 80.000 KM koje je Vlada USK prošle sedmice odredila za poticaj poljoprivredi na području općine Bosanska Krupa (programom je određeno ukupno 800.000 KM za sve općine USK). Nakon duge i zamorne diskusije koja se bavila detaljima Pravilnika isti je na kraju usvojen jednoglasno?! Kolega A.Š., inače vlasnik uspješne farme koja se neprestano modernizuje u stalnoj borbi za opstanak na surovom tržištu, vjerovatno je skratio raspravu svojim autoritativnim stavom poljoprivrednog proizvođača da usvajanje ovog pravilnika nema alternative, te da je isti potrebno usvojiti.

Ova prijekopotrebna mjera sa namjerom da potakne i pomogne poljoprivrednu proizvodnju, te sačuva resurse u ovoj privrednoj oblasti, obezbjeđujući repromaterijal za sjetvu kukuruza, graha ili krompira, svakako je dobrodošla i očekivana u ovakvoj situaciji. Sredstva su trebala biti značajnija i sa ranije održanom javnom raspravom na kojoj bi se ova mjera predstavila. Naravno i sa urađenom Cost-benefit analizom i stručnim predavanjem koje bi eventualno motivisalo što širu baze stanovništva da obrađuju zapuštene poljoprivredne parcele koje sve više preuzima ambrozija. Ali zašto nekoga treba motivisati da obrađuje zemlju svojih djedova?

U knjizi „Ekonomski razvoj“, krucijalnom djelu u ovom području ekonomije, M. Todaro i S. Smith daju odgovore na pitanja koji su to izvori ekonomskog razvoja i dugoročnog rasta, te navode razloge zašto su manje razvijene zemlje siromašne i nude strategije koje im mogu pomoći u rješavanju tih problema, odnosno što bi se u novogovoru reklo - izazova. U dijelu o poljoprivredi Todaro i  Smith navode specijalizirano imanje kao konačnu i najnapredniju fazu individualnog dobra u ekonomiji sa mješovitim tržištem. Ovaj tip zemljoradnje je dominantan u naprednim industrijaliziranim državama i posljedica evoluiranja kao odgovora na razvoj u drugim područjima državne ekonomije i paralelnog razvoja sa njim. To se odnosi na općenito poboljšanje životnog standarda, biotehnološki i tehnički napredak, širenje državnih i međunarodnih tržišta i slično. 

U specijaliziranoj zemljoradnji više osnovni cilj nije osiguravanje hrane za porodicu sa određenim viškom za prodaju, nego čista komercijalna zarada koja postaje i kriterij uspjeha,  a ostvarivanje maksimalnih prihoda po hektaru potpomognuto vještačkim i prirodnim resursima postaje cilj djelatnosti gazdinstva. Jednostavno rečeno sav urod je namijenjen prodaji uz uvažavanje svih relevantnih ekonomskih koncepata poput fiksnih i promjenjivih troškova, uštede, ulaganja i stope prihoda, tržišne cijen, subvencije i slično. Naglasak u pogledu iskorištavanja resursa više nije na zemlji, vodi ili radnoj snazi, nego na akumulaciji kapitala tehnološkom napredku i naučnom istarživanju i razvoju s ciljem stimuliranja većeg nivoa proizvodnje i produktivnosti. Moglo bi se reći da specijalizirano imanje slijedi koncept poslovanja multinacionalnih korporacija.

Gdje je poljoprivreda poharane Bosne u ovakvom viđenju stvari? Koliko ima nade da se kod nas ostvari konkurentska prednost rame uz rame sa ovako naprednim konceptom? Ali najvažnije pitanje kome svi znamo odgovor jeste - nije li previše kasno za spas poljoprivrede? Teško je i uporediti naša brdovita imanja obrađivana pouzdanim, ali odavno izraubovanim traktorima IMT 539, sa ovako efikasnim plantažama baziranim na uzgoju samo jedne kulture namijenjene prodaji, a kamoli kontemplirati o ranije spominjanom udaru na demokratiju i pravu na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, istih onih koji ne posustaju u svom izboru ni nakon tri decenije.

ORGANIZACIONA KLIMA u funkciji ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala

1. UVODNA RAZMATRANJA

Već decenijama unazad kao dominantno mišljenje o najvećoj dragocjenosti u nekom privrednom subjektu ili organizaciji nametnulo se ono koje ističe značaj zaposlenih nasuprot kapitalu i tehnologiji, ili kako je to jednostavno u svom stilu formulisao Peter Drucker  navodeći da je ključ za postizanje uspjeha otkrivanje potencijala ljudi i ulaganje vremena u njegov razvoj. U tom kontekstu je i izjava koju je svojevremeno za magazin Fortune dao Bill Gates, osnivač kompanije Microsoft, a koja glasi: „Odvedite nam dvadeset najboljih ljudi i Microsoft će postati jedna potpuno nevažna kompanija”. Upravo su zaposleni sa svim svojim sposobnostima najznačajniji resurs kojim neka organizacija raspolaže, a taj resurs podrazumjeva ukupan duhovni i fizički potencijal zaposlenih, kako iskorišteni, tako i skriveni ili neiskorišteni. Stoga ne iznenađuje da su ljudski potencijali u centru pažnje savremenog menadžmenta, a pristup menadžmentu ljudskih potencijala kao specifičnoj filozofiji menadžmenta dobio dominantan, moglo bi se reći i kultni položaj u teoriji i praksi menadžmenta  koji se ogleda u stavu da se na ljude gleda kao na najvažniji resurs i potencijal, te ključni faktor u primjeni strategije, ali i ključnu strategiju i konkurentsku prednost, pa se i savremeni menadžment primarno bavi upravljanjem ljudskim potencijalima, kao osnovom snage i konkurentnosti savremene organizacije, bila da je riječ o poslovnoj ili neprofitnoj organizaciji.

Konstantne i ubrzane promjene koje prate prelaz od industrijskog ka informatičkom dobu ekonomije generisale su hiperpromjene u okruženju koje nameću nove izazove razvoju ekonomske stvarnosti. U tom kontekstu Drucker smatra da se nalazimo u jednom od onih istorijskih razdoblja koja se pojavljuju svakih 200 ili 300 godina, kada ljudi više ne razumiju svijet i kada prošlost nije dovoljna za objašnjavanje budućnosti. Na navedene hiperpromjene i proces globalizacije, koji je doveo do internacionalizacije konkurencije poslova, javlja se trend nastojanja menadžera da se u proizvodnji dobiju proizvodi visokih kvaliteta, odnosno da se stvore konkurentske prednosti kroz efikasno upravljanje ljudskim resursima. Takva situacija na sve izazovnijem globalnom tržištu, uz spoznaju važnosti ljudskih resursa kao ključnog i nazamjenjivog faktora organizacione učinkovitosti, dovela je do pretpostavki za proučavanje svih aspekata ljudskih potencijala, tako da se sve intenzivnije proučava i koncept organizacione klime kao jedno od nedovoljno istraženih i primijenjenih istraživačko-naučnih područja, ali i  poslovna potreba organizacija da se pronađu novi izvori za izgradnju i održavanje konkurentskih prednosti.

Koncept organizacione klime je teško razdvojiv od koncepta organizacione kulture koji se u akademskim istraživanjima tretira kao konceptualni most između organizacionog ponašanja i strateškog menadžmenta. Organizaciona klima kao koncept datira od 1939-e godine i većina autora je do 80-ih godina pisala o konceptu organizacijske klime, dok je nakon uvođenja termina organizacione kulture 1979-e godine stariji koncept zamijenjen konceptom organizacione kulture, pri čemu se na organizacionu ili korporativnu klimu počelo gledati kao na manifestaciju ili „vidljivi“ izraz organizacione kulture.

Organizaciona klima i organizaciona kultura su kompleksni fenomeni i mogu se posmatrati sa raznih aspekata. Organizaciona klima se može posmatrati kao posebna funkcija ili praksa menadžmenta ljudskih potencijala, ali i kao svojstvo organizacije i posljedica svih praksi menadžmenta i menadžmenta ljudskih potencijala ili jedan od pokazatelja njihove uspješnosti. Ona je time neodvojiva od menadžmenta ljudskih potencijala i u ovom radu ćemo je pokušati sagledati u kontekstu njene funkcije ostvarivanju specifičnih ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala.

BiH kao zemlja u tranziciji opterećena mnogim neriješenim problemima ima očigledan problem sa nedostatkom kapitala za investiranje u postojeća privredna preduzeća, ali i nemogućnost izgradnje konkurentske prednosti na internacionalnom tržištu. Razlozi za takvo stanje su mnogobrojni, a kao neki od njih u literaturi se navode: nedovoljna konkurentnost, visok nivo korupcije, nestabilna politička situacija, nedovoljno razvijena vladavina zakona, opća neimaština, niska produktivnost, nesigurnost mogućih investitora da će osigurati dobit, opći nedostatak entuzijazma i slično. Jedan od mogućih razloga je i nedovoljna iskorištenost menadžmenta ljudskih potencijala kao specifične filozofije menadžmenta, koja u zaposlenima vidi najdragocjeniji resurs koji organizacija može imati i na osnovu koga može stvarati oslonac za izgradnju konkurentske prednosti. U tom slučaju se kao problem postavlja pitanje kako takvo stanje promijeniti nabolje uz što manja materijalna ulaganja.

Kao jedan od mogućih odgovora na to pitanje ovaj Rad nudi koncept organizacione klime. Organizaciona klima kao specifičan organizacioni fenomen u našim preduzećima je najčešće zanemarena od strane menadžmenta i stoga nedovoljno razvijena, tj. neadekvatno oblikovana. Uz neznatna materijalna ulaganja menadžment može značajno poboljšati organizacionu klimu i na taj način je staviti u funkciju stvaranja oslonca za izgradnju konkurentske prednosti i ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala, a samim time i unaprjeđenje poslovanja općenito. Upravo je to i problem ovoga rada, pri čemu je predmet istraživanja menadžment ljudskih potencijala, a uže područje organizaciona klima.Na osnovu navedenog postavićemo glavnu i pomoćne hipoteze ovog Rada. Glavna hipoteza je da se na problem iskoristivosti potencijala zaposlenih pri ostvarivanju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala može pozitivno uticati stvaranjem i oblikovanjem adekvatne i učinkovite organizacione klime. Dakle, postoji pozitivna veza između dobrog upravljanja ljudskim potencijalima na stvaranju učinkovite organizacione klime i uspješnog ostvarivanja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Našu glavnu hipotetičku tvrdnju operacionalizujemo preko i pomoću pomoćnih hipotetičkih tvrdnji. Prva hipoteza glasi da je koncept organizacione klime snažno povezan sa ostvarivanjem ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Druga hipoteza je tvrdnja da je za uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala potrebna učinkovita organizaciona klima i obratno, za uspješno stvaranje i oblikovanje učinkovite organizacione klime je potrebno uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala.I posljednja pomoćna hipoteza bi glasila da programi organizacionih promjena koji nisu popraćeni učinkovitom organizacionom klimom, imaju nedovoljan potencijal za proizvodnju trajnih poboljšanja organizacionih performansi.

Iz navedenog može se zaključiti da je svrha ovog Rada da prikaže organizacionu klimu u funkciji ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Naučni cilj ovog Rada je da predstavi kompleksan problem organizacione klime i utvrdi njegovu nepobitnu povezanost sa menadžmentom ljudskih potencijala, te da prikaže načine kako da se ona stavi u funkciju ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala i tako potvrdi ili odbaci postavljene hipoteze. Pragmatični cilj ovog Rada je pokušaj da se iznađu praktična rješenja od koristi menadžerima kako da stvore i oblikuju organizacionu klimu koja će unaprijediti menadžment ljudskih potencijala, radi lakšeg ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala koji su kompatibilni s ciljevima preduzeća, sa posebnim naglaskom na ljude kao najvrijedniji resurs koji organizacija može imati.

Opširnije na:

www.academia.edu Jašaragić ORGANIZACIONA KLIMA U FUNKCIJI OSTVARENJA SPECIFIĆNIH CILJEVA HRM-a

ZDRAV RAZUM I ODBJEGLA PAMET PROTIV ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE

Našoj maloj i siromašnoj zemlji uprkos zlokobnoj prijetnji pružena je rijetka mogućnost da izađe kao pobjednik u borbi sa zloćudnim neprijateljem koji je strah i trepet za većinu moćnih i bogatih svjetskih sila. I to koristeći samo jedan jedini domaći resurs kojim naša zemlja obiluje. Dovoljno je samo slušati glas razuma i struke, te se disciplinovano i odgovorno pridržavati par jednostavnih pravila. Nažalost debakl sa derneka povodom jubileja 70 godina kompanije „Igman“ u Konjicu ne ulijeva nadu da ćemo u koronakrizi iskoristiti resurs koji već odavno najuspješnije izvozimo – zdravu bosansku pamet...

Naime, nadležni su propustili priliku da na vrijeme i adekvatno reaguju nakon što je utvrđeno da je na proslavi u kompaniji “Igman” u Konjicu boravila osoba iz Srbije zaražena virusom Covid-19. Čak i potvrđivanja nastanka nekoliko slučajeva zaraze, nije ih alarmiralo da poduzmu sve mjere da se širenje virusa spriječi. Čak nisu obavijestili ni brojne novinare koji su bili prisutni na proslavi. Sama ideja organizovanja derneka sa skoro 200 zvanica u jeku koronakrize vrhunac je  bahatosti i manjka razuma. Čitavu situaciju dodatno je uprskalo testiranje preko veze privilegovanog premijera Novalića i ministra Džindića, koje je srećom dalo negativan rezultat. Dodatno me obeshrabruje i novi video na kome Novalić bezuspješno nastoji da stavi masku za lice. Nadu ne ulijeva  ni jalovo saopštenje za javnost naknadne pameti firme „Igman“ dd Konjic kojim izražavaju „najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj smo se trenutno svi našli“. Od žaljenja zaraženima neće biti bolje. Niko nije dao ostavku, niti je pozvan na odgovornost onaj ko je dozvolio masovnu proslavu unatoč očiglednim rizicima. Opet se sve svodi na zanemarivanje tog našeg jedinstvenog resursa koji pojedini zvaničnici ostavljaju kod kuće kada krenu na posao. Zašto je to tako? Zašto oni koji bi trebali biti najrazumniji redovno donose odluke  zbog kojih se pitamo da nisu možda bili pod cugom? I to tako nije samo kod nas. Zašto ne koriste zdrav razum? Doduše ima izuzetaka koji su svakako na nivou zadatka i koji ulijevaju povjerenje da mogu i znaju kako se nositi sa ovom krizom. Malo ih je, ali ih ima. Predano rade i stavljaju se u potpunosti na raspolaganje građanima...

Koronakriza je pokrenula još jednu u nizu megapromjena. Megapromjena je promjena velikog obima koja se odvija izuzetnom brzinom, bar je tako definišu autori "Megapromjene", Economistova zbornika o tome "kako će svijet izgledati 2050". Ova megapromjena će svakako dovesti do i do postepene, ali duboke, promjene svijesti i prioriteta društva. U tom pravcu posebno je inspirativna navodna izjava bivše španjolske ministrice poljoprivrede Isabele Garcíe Tejerin. Izjava glasi: „Nogometašima dajete miljun eura mjesečno, a znanstvenicima 1800. Idite kod Ronalda i Messija po lijek za virus!”. Nakon što se pojavila na društvenim mrežama u Španiji za nekoliko sati je prevedena i na brojne druge jezike. Mnogi od nas su je ovih dana dijelili sa svojih profila. Naknadno je utvrđeno da je ova izjava lažna, ali upravo to koliko smo kolektivno skloni povjerovati u ovakvu izjavu, pa i u to da ista dolazi od ugledne naučnice – govori  koliko smatramo da je ista i utemeljena i opravdana. Jesmo li tako mislili do juče. Štaviše da li smo o tome ikad i razmišljali? Kolika sredstva većina nas ulaže u suštini nevažne stvari. Kako smo kao društvo i civilizacija poredali prioritete? Zašto kao društvo toliko mnogo cijenimo sportiste, a toliko malo naučnike i pamet općenito?

U ovoj krizi koja je možda djelo hibridnog, odn. biološkog rata, mnogi vide priliku, a posebno veliki geopolitički igrači. Ali možda i mi sami imamo priliku u većoj ili manjoj samoizolaciji promišljati o neodrživosti postojećeg društvenog sistema, ali i stvarnih i istinskih vrijednosti. Slavni britanski istoričar  Sir John Glubb u svom čuvenom eseju „Sudbina imperija“ još davne  1976. godine zaključio je da svaka civilizacija i imperija prolazi kroz šest karakterističnih razvojnih faza od nastanka do nestanka sa istorijske pozornice. Zanimljivo je da šestu fazu, fazu dekadencije, karakterišu pesimizam, sebičnost, površnost i lakomislenost  građana - potrošača koji postaju teret državi, željni hljeba i igara, te njihova fascinacija sportistima i sličnim netipičnim herojima nasuprot ranije slavljenim vojskovođama, pionirima, istraživačima, naučnicima, intelektualcima i slično. Razum i pamet u toj fazi nisu na cijeni. Država takvu fascinaciju podržava da bi odvukla pažnju sa opšteg devastiranja i odumiranja. Glubb je ovu fazu obrazložio na primjeru drevnog Rima. Navodno je tada najprofitabilniji gladijator po imenu Gaius Appoleius Diocles od nagrada uspjeo steći bogatstvo od 35 miliona sesteraca. Ekvivalent tom bogatstvu danas bi bilo nekoliko milijardi dolara. I to samo ubijajući svoje radne kolege...

Da li i naša podrška fabriciranoj izjavi bivše španjolske ministrice predstavlja znak da smo uz toliko nagovještaja propadanja zapadne civilizacije, čiji smo i mi jedan od izdanaka, letargično svjesni da su ovakva civilizacija i materijalističke i isprazne vrijednosti koje ona zastupa osuđeni na propast? Da li  će nas dolazak četiri jahača apokalipse, koji po intrigantnom proročanstvu predstavljaju pohlepu, ratove, glad i bolesti, te u konačnici smrt, ali i naš odgovor na njih u vidu predstojećih megapromjena, preobraziti u bolje i razumnije društvo? Iskreno se nadam da hoće...

Piše: Samir Jašaragić, mag. oec.

KAD MUDRACI UTIHNU

Koliko smo kao narod svjesni šta nam je u naslijeđe zavještao akademik Muhamed Filipović i da li digitalno doba dozvoljava postojanje drevnih mudraca...

Gledajući klince i razmišljajući o tezi proslavljenog edukatora dr. Johna Holta u kojoj iznosi stav da svako dijete koje može provesti nekoliko sati dnevno s odraslim osobama koje voli, a koje je zainteresirano za svijet i voli razgovarati o njemu, može mnogo više naučiti iz tog razgovora nego što bi naučilo za pet dana u školi, ne mogu, a da ne vidim analogiju sa činjenicom koliko kao društvo učimo od javne komunikacije onih rijetkih dobronamjernih, iskrenih i mudrih autoriteta, mislioca koje komunikologija kvalifikuje i kao tvorce mišljenja (Opinion Leaders). Logično je da je većina nas željna informacija, a manji broj i znanja i mudrosti, i na tom putu smo u procesu individualnog, ali i kolektivnog intelektualnog rasta. Zbog toga bismo slobodno mogli reći da smo na simboličnom nivou za rijetke velike umove poput znatiželjne djece.

Jedan od tih mislioca, svakako je i rahmetli akademik prof.dr.  Muhamed Filipović - Tunjo,  jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pored toga što je u javnosti bio zapažen kao istaknuti filozof, pisac i esejist, erudita i akademik Filipović ostaće zapamćen po svom zalaganju za afirmaciju istorijskog nacionalnog imena Bošnjaci i obnovu bosanske državnosti, što ga svrstava u red istaknutih bošnjačkih patriota u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Od Muhameda Filipovića moglo se mnogo naučiti, ali ovdje je zgodno ponovo istaknuti  detalj iz ranije spomenute misli dr. Holta o djeci. Naime, on tvrdi da djeca u kratkom druženju sa odraslim osobama mogu naučiti mnogo više nego za cijelu sedmicu u školi, ali uz uslov da te osobe i vole. Ključni sastojak ovog recepta je ljubav, povjerenje, poštovanje, odnosno  sa druge strane empatija  kao  jedna od uzvišenih ljudskih osobina i osnov za svu vrstu ponašanja koje jednostavno zovemo “dobrotom”. Oni koji su sa znatiželjom čitali, slušali i razmišljali o onome što je rahm. Muhamed prenosio postajali su bogatiji znanjem i duhom, te su razvijali osjećaj kritičkog mišljenja, što je vodilo razumijevanju istorijskih okolnosti koje su uslovljavale njegovo djelovanje, te tako i shvatanja njegovog doprinosa našem razumijevanju istorijskog identiteta, osobitog prabića, tradicije, kulture, nacionalnog ponosa, i svega onoga što naša kulturno-istorijska posebnost podrazumjeva. U rovovima tokom rata s oduševljenjem slušali smo ga kako u ulozi diplomate drži lekcije šovinističkim SANU kvaziintelektualcima koji su čerečili Bosnu. Na njihovu mržnju i pozive na uništenje cijelog jednog naroda, on je, onako begovski dostojanstveno, pozivao na sabur, praštanje, toleranciju, hrabrost, dobrotu i požrtvovanost uz stalnu uvjeravanje da je Bosne bilo i da će je biti. Uspjeo je i u nastojanjima da naše elite prihvate ime Bošnjaci. Kad je većina mudro šutala, Filipović je 1967. g. pisao o „Bosanskom duhu u književnosti“ i tome da je Bosna prije svega svoja, zbog čega je privremeno bio isključen iz Saveza komunista.

Dan nakon njegove dženaze iz Viteškog Bužima od pripadnika Patriotske lige potekla je inicijativa da jedna ulica nosi ime akademika Muhameda Filipovića, što me je lično jako obradovalo. Ono što me je zabrinulo i zaprepastilo, jeste da je na objavu te vijesti na jednom lokalnom portalu, pored komentara odobravanja ili neodobravanja realizacije jedne takve inicijative, bilo i krajnje degutantnih komentara, pa čak i izljeva mržnje. I sve to u gradu koji je M. Filipović izuzetno volio i cijenio, pa često i pohodio. Da li je u pitanju sujeta, zloba, politikanstvo, nepoznavanje činjenica ili nesposobnost razlikovanja mediokriteta od istinske veličine ne mogu razumjeti. Možda digitalno doba koje je omogućilo postojanje fb instant mudraca negira mogućnost postojanja stvarnih mudraca izvan virtuelnog svijeta, a i Filipović je svojim eruditskim znanjem zaslužio taj epitet, te takve koji su do juče bili među nama ne priznaje i negira?

Bilo kako bilo M. Filipović će zauvijek ostati upisan u istoriji Bosne kao simbol  intelektualnih vodilja patriotskih snaga. Zbog toga sam ispred svoje političke organizacije - Narod i Pravda, koja se zalaže da se problemi rješavaju čestitošću, radom i poštenjem, a ne milijardom kako neku noć Dino Konaković reče na Face TV, a što je i u „Bosanskom duhu“ za koji se je  toliko zalagao M. Filipović, podnio inicijativu kao općinski vijećnik da jedna ulica u Bosanskoj Krupi nosi ime akademika Muhameda Filipovića. Zbog svega rahmetli Muhamed i naša djeca su to zaslužili...

BUDUĆNOST NATO PAKTA I ZAPADNE MOĆI IZMEĐU VANJSKIH PRIJETNJI I UNUTRAŠNJIH PODJELA

I više je nego sigurno da se polako ostvaruju prognoze Zbigniewa Brzezinskog, jednog od glavnih svjetskih geostratega, opisane u njegovom posljednjem djelu iz 2012.g. „Strateška vizija: Amerika i kriza globalne moći“. Brzezinski tvrdi da će Zapad predvođen SAD-om ubrzano gubiti ekonomsku i vojnu moć, a domino efektom će Kina do 2025. g. preuzeti primat vodeće globalne ekonomske i vojne sile što će u potpunosti promijeniti svjetske odnose kakve sada poznajemo...

Pogled na perspektivu ekonomskog razvoja USK

Pogled na perspektivu ekonomskog razvoja USK 

U javnom mnijenju i političkim debatama BiH kao zemlje u tranziciji, što je samo eufemistički termin za uspostavljanje kapitalizma u sirovom obliku, ekonomija i ekonomska pitanja ne da ne dominiraju, nego su pitanja od drugorazredne važnosti. Zašto je tako kad znamo da društvo treba stalno da razvija svijest o značaju ekonomije za sve ostale aspekte društvenog života. Nalazimo se u vremenu konstantnih i ubrzanih promjena koje prate prelaz od industrijskog ka informatičkom dobu ekonomije i koje su generisale hiperpromjene u okruženju koje nameću nove izazove razvoju ekonomske stvarnosti. U tom kontekstu otac modernog menadžmenta Peter Drucker smatra da se nalazimo u jednom od onih istorijskih razdoblja koja se pojavljuju svakih 200 ili 300 godina, kada ljudi više ne razumiju svijet i kada prošlost nije dovoljna za objašnjavanje budućnosti.

Dakle u uslovima hiperpromjena i procesa globalizacije, koji su doveli do internacionalizacije konkurencije poslova, BiH kao zemlja u tranziciji opterećena mnogim neriješenim problemima pokušava da nađe svoje mjesto i pokrene ekonomski razvoj. Pri tom se kao očigledan problem javlja nedostatak kapitala za investiranje u postojeća privredna preduzeća, ali i nemogućnost izgradnje konkurentske prednosti na internacionalnom tržištu. Razlozi za takvo stanje su mnogobrojni, a kao osnovni su sljedeći: nedovoljna konkurentnost, visok nivo korupcije, nestabilna politička situacija, nedovoljno razvijena vladavina zakona, pravna nesigurnost, nepovoljna pravna legislativa, fiskalna nestabilnost, opća neimaština, niska produktivnost, općenita nesigurnost mogućih investitora da će osigurati dobit, opći nedostatak entuzijazma i slično. Svi nabrojani razlozi su inherentni poratnom i postkonfliktnom društvu, i karakterišu zemlje koje Jeffry Sax svrstava u grupu gubitnica globalizacije, na marginalnoj poziciji naspram zemalja dobitnica koje koriste pogodnosti globalizacije.

Nažalost nacija nije sposobna da odgovori na kompleksan izazov kreiranja i održavanja okruženje koje podržava konkurentnost preduzeća. To je krucijalni i izuzetno kompleksan problem. Više je uzroka tog problema, ali svi oni imaju negativne sinergetske efekte na privredu. Jedan od osnovnih uzroka je nedostatak odgovornosti i moralnih vrijednosti kod ključnih donosioca odluka, ali i svih onih koji su žmirili na takvo ponašanje i neozbiljnost. Drugi je neoliberalna dogma koja nam je nametnuta, ali i prihvaćena od strane političkih elita. Žao mi je što nemamo dovoljno prostora da obrazložimo štetne posljedice Washingtonskog konsenzusa kao strategije liberalizacije, privatizacije i deregulacije ekonomije, praćene programima strukturalnog prilagođavanja. Prihvaćanje ovakve razvojne strategije i sprovođenje paketa strukturalnih i stabilizacijskih reformi bilo je uslov za dobivanje povoljnih kredita MMF-a i ista strategija nametnuta svim zemljama u tranziciji uzrokovala je teško stanje u skoro svim tim zemljama, a naročito tragično u nefunkcionalnoj države kakva je BiH. Još prije jednog vijeka njemački ekonomist Friedrich List primijetio je da bilo kakav vid slobodne trgovine sa razvijenijim i ekonomski i politički moćnijim zemljama od sopstvene predstavlja klasično ekonomsko podjarmljivanje. Postoje određeni pozitivni efekti tog paketa reformi koje naše vladajuće elite nisu uspjele kontrabalansirati sa negativnim efektima i krenuti putem ekonomskog razvoja. Konkretno trenutna stopa rasta od oko 3% ne može se smatrati ekonomskim rastom, jer se u dogledno vrijeme ne mogu vidjeti značajniji efekti takve stope rasta. Mi već duži period živimo na dug! Ciljana stopa rasta ne bi smjela biti ispod granice od 6-7 %.

NEDOSTATAK INVESTICIJA U USK

Kada se ovi problemi spuste na nivo USK oni se multiplificiraju i stanje postaje neodrživo, privreda i budžeti su pred kolapsom, a cjele porodice odlaze na zapad i ostavljaju pusta ognjišta. Kad nas nije raselio rat, neodgovorna politika to uspijeva kudikamo efikasnije. Sa ekonomskog aspekta, odnosno SWOT analizom privrede USK kao dominantna prijetnja ekonomskom razvoju USK nameće se problem zaobilaženja ili odljeva kapitala zbog nemogućnosti investicija. To je i srž problema ekonomskog razvoja, ne samo USK, već Zapadnog Balkana u cjelosti. Ipak na USK stanje je najdramatičnije. Sagledavajući Balkan kao dvorište i presudno žarite interesa EU i njenog razvijenog kapitalizma nameću se sljedeći zaključci. Kapital kojeg u EU ima i više nego dovoljno, uvijek iznova traži i iznalazi mogućnost da se ponovo oplodi. Investitori općenito tragaju za povoljnim prilikama u kojima bi investirali vlastita sredstva, uz prihvatljiv nivo rizika i povrat ulaganja (ROI), odn. postotak neto profita nakon oporezivanja od investicije preduzete za ostvarivanje toga profita. ROI je jedan od najčešće korišćenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih projekata. Svim investitorima koji pristižu u USK, bilo iz EU, bilo sa Istoka, po pravilu pod patronatom i podrškom svojih vlada, ideologija profita je jedina konstanta i pravilo. Našoj privredi priliv kapitala je prijeko potreban, ali u protekla skoro tri desetljeća tranzicije su nas veći investitori uglavnom zaobilazili i kao posljedica toga smo došli na periferan ekonomski položaj u bližem okruženju. Stoga je dugoročno potrebno ostvariti sve preduslove da do priljeva kapitala i dođe. Kratkoročno je potrebno iskoristiti ono što se trenutno nudi, a nije dovoljno iskorišteno, a to su predpristupni fondovi EU i svi drugi dostupni fondovi.

KAKO POKRENUTI EKONOMIJU USK

Sagledavši ranije opisani ambijent u kome se nalazi USK, kao odgovor na ovakvo stanje politika USK mora biti rezultat sučeljenih stručnih argumenata svih općina kantona da  bi im bila podjednako od koristi, posebno kada su u pitanju ulaganja u javni sektor. Mi moramo formirati timove interdisciplinarnog karaktera koji će snimiti stanje na način da utvrde koliko koja općina patricipira u budžetu USK, koliko učestvuje u grantovima sa nivoa USK i FBiH, koliko će platiti po osnovu kredita za autoputeve i brze ceste, a kakvu infrastrukturu zauzvrat ima. Taj posao se mora uraditi stručno, hrabro i moralno. Urgentno se mora smanjiti broj svih nepotrebnih neproizvodnih radnika. Budžet treba kvantificirati i struktuirati po poštenim kriterijima, gdje će korektno biti zastupljene sve općine. Posebno treba podsticati sektor privrede i direktna davanja sektoru poljoprivrede. Ovo će biti moguće samo ako se smanji ogromna neproduktivna javna potrošnja. Potrebno je okupiti  timove takvog ranga i kvaliteta koji mogu uraditi bilo kakav projekt koji je moguće finansirati iz predpristupnih fondova EU. Pri tom se moramo osloniti na ono što imamo, a ne koristimo, a to je naša pamet. Moramo je iskoristiti i postati konkurentni sa tog stručnog aspekta, aspekta mozga. Čovjek može biti dostojanstven i kada prizna da nešto ne zna, ali i kada je spreman da konsultuje ljude koji znaju i umiju.

KRAJIŠNIK KAO NAJVAŽNIJI RAZVOJNI RESURS

U savremenom menadžmentu ključ za postizanje uspjeha je otkrivanje potencijala ljudi i ulaganje vremena u njegov razvoj. U našoj kolektivnoj percepciji istinski intelektualci postali su teret, a ne lokomotiva društva i uzor. Dosadašnje vlade USK nisu htjele, ili nisu imale mudrosti, volje i snage, da iskoriste taj potencijal. Ovo posebno sa aspekta vrhunskih ekonomista koji su sposobni afirmisati projekte. Potrebno je pokrenuti Ekonomski institut pri Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Bihaću koji bi bio potpuno tržišno orijentiran. Takođe treba efikasnije iskoristiti potencijale Evropska poduzetničke mreže (Enterprise Europe Network) – EEN kao krucijalnog instrumenta Evropske strategije za podsticaj ekonomskog razvoja i za otvaranje novih radnih mjesta. Obzirom na komparativne prednosti koje posjeduje USK, blizina EU, obučena, a jeftina radna snaga, postojanje industrijske tradicije i znanja i druge, EEN mreža je idealan instrument za ekonomski razvoj, jer pruža podršku konkurentnosti i inovativnosti malih i srednjih preduzeća sa internacionalnim ambicijama. Iz razvojnih programa ne smijemo izostaviti ni bogatstvo prirode u vidu vodenih resursa („plavog zlata ili nafte 21-og vijeka“) bilo u vidu vode za piće, geotermalnih voda i turističkih potencijala koje krajiške ljepotice imaju. Obilje je prirodnih resursa kojima USK obiluje, da ih sve ne nabrajamo, ali krajiški narod ih sve nadmašuje. On je potencijal i neiskorišćeno bogatstvo. Nažalost taj resurs decenijama razvija ekonomije zapada, a ne BiH. Pored ranije navedenih potrebno je raditi i sve infrastrukturne projekte, ali dominantno one koji su realni i ostvarivi, a ne nadati se mnogo u implementaciju projekata bombastičnih naziva, a cost-benefit analizom neisplativih i teško izvodljivih.

ODGOVORNOST GRAĐANA ZA BUDUĆNOST USK

Da bi se sve ovo ostvarilo potrebno je da se promijeni svijest građana na način da shvate kolika je njihova odgovornost da podrže ranije pomenutu sposobnost nacije da kreira i održi okruženje koje podržava konkurentnost preduzeća. To mogu samo ukoliko odgovorno i ozbiljno promisle i prihvate činjenicu da izlaskom na izbore idu na referendum koji odlučuje da li će podržati ljude, ideje i stavove koji se recikliraju posljednjih 20-ak godina, ili će podržati nove lidere i ljude sa svježim idejama koji imaju znanja, vještine i sposobnosti da se dokažu na opštem javnom interesu, a on je najbolji i jedino ispravan ako se realizira preko razvojnih projekata koji će zaposliti ljude, povećati javne prihode i općenito učiniti razvoj ozbiljnim. 

Na kraju bih citirao nobelovca i čovjeka Josepha Stiglitza koji nas upozorava: “Iza rasprava o budućoj politici stoji rasprava o istoriji – rasprava o uzrocima naše sadašnje situacije. Bitka za prošlost odlučit će bitku za sadašnjost.”

Članak je prvobitno objavljen u ljeto 2018.g. na portalu https://glaskrajine.ba/