ZDRAV RAZUM I ODBJEGLA PAMET PROTIV ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE

Našoj maloj i siromašnoj zemlji uprkos zlokobnoj prijetnji pružena je rijetka mogućnost da izađe kao pobjednik u borbi sa zloćudnim neprijateljem koji je strah i trepet za većinu moćnih i bogatih svjetskih sila. I to koristeći samo jedan jedini domaći resurs kojim naša zemlja obiluje. Dovoljno je samo slušati glas razuma i struke, te se disciplinovano i odgovorno pridržavati par jednostavnih pravila. Nažalost debakl sa derneka povodom jubileja 70 godina kompanije „Igman“ u Konjicu ne ulijeva nadu da ćemo u koronakrizi iskoristiti resurs koji već odavno najuspješnije izvozimo – zdravu bosansku pamet...

Naime, nadležni su propustili priliku da na vrijeme i adekvatno reaguju nakon što je utvrđeno da je na proslavi u kompaniji “Igman” u Konjicu boravila osoba iz Srbije zaražena virusom Covid-19. Čak i potvrđivanja nastanka nekoliko slučajeva zaraze, nije ih alarmiralo da poduzmu sve mjere da se širenje virusa spriječi. Čak nisu obavijestili ni brojne novinare koji su bili prisutni na proslavi. Sama ideja organizovanja derneka sa skoro 200 zvanica u jeku koronakrize vrhunac je  bahatosti i manjka razuma. Čitavu situaciju dodatno je uprskalo testiranje preko veze privilegovanog premijera Novalića i ministra Džindića, koje je srećom dalo negativan rezultat. Dodatno me obeshrabruje i novi video na kome Novalić bezuspješno nastoji da stavi masku za lice. Nadu ne ulijeva  ni jalovo saopštenje za javnost naknadne pameti firme „Igman“ dd Konjic kojim izražavaju „najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj smo se trenutno svi našli“. Od žaljenja zaraženima neće biti bolje. Niko nije dao ostavku, niti je pozvan na odgovornost onaj ko je dozvolio masovnu proslavu unatoč očiglednim rizicima. Opet se sve svodi na zanemarivanje tog našeg jedinstvenog resursa koji pojedini zvaničnici ostavljaju kod kuće kada krenu na posao. Zašto je to tako? Zašto oni koji bi trebali biti najrazumniji redovno donose odluke  zbog kojih se pitamo da nisu možda bili pod cugom? I to tako nije samo kod nas. Zašto ne koriste zdrav razum? Doduše ima izuzetaka koji su svakako na nivou zadatka i koji ulijevaju povjerenje da mogu i znaju kako se nositi sa ovom krizom. Malo ih je, ali ih ima. Predano rade i stavljaju se u potpunosti na raspolaganje građanima...

Koronakriza je pokrenula još jednu u nizu megapromjena. Megapromjena je promjena velikog obima koja se odvija izuzetnom brzinom, bar je tako definišu autori "Megapromjene", Economistova zbornika o tome "kako će svijet izgledati 2050". Ova megapromjena će svakako dovesti do i do postepene, ali duboke, promjene svijesti i prioriteta društva. U tom pravcu posebno je inspirativna navodna izjava bivše španjolske ministrice poljoprivrede Isabele Garcíe Tejerin. Izjava glasi: „Nogometašima dajete miljun eura mjesečno, a znanstvenicima 1800. Idite kod Ronalda i Messija po lijek za virus!”. Nakon što se pojavila na društvenim mrežama u Španiji za nekoliko sati je prevedena i na brojne druge jezike. Mnogi od nas su je ovih dana dijelili sa svojih profila. Naknadno je utvrđeno da je ova izjava lažna, ali upravo to koliko smo kolektivno skloni povjerovati u ovakvu izjavu, pa i u to da ista dolazi od ugledne naučnice – govori  koliko smatramo da je ista i utemeljena i opravdana. Jesmo li tako mislili do juče. Štaviše da li smo o tome ikad i razmišljali? Kolika sredstva većina nas ulaže u suštini nevažne stvari. Kako smo kao društvo i civilizacija poredali prioritete? Zašto kao društvo toliko mnogo cijenimo sportiste, a toliko malo naučnike i pamet općenito?

U ovoj krizi koja je možda djelo hibridnog, odn. biološkog rata, mnogi vide priliku, a posebno veliki geopolitički igrači. Ali možda i mi sami imamo priliku u većoj ili manjoj samoizolaciji promišljati o neodrživosti postojećeg društvenog sistema, ali i stvarnih i istinskih vrijednosti. Slavni britanski istoričar  Sir John Glubb u svom čuvenom eseju „Sudbina imperija“ još davne  1976. godine zaključio je da svaka civilizacija i imperija prolazi kroz šest karakterističnih razvojnih faza od nastanka do nestanka sa istorijske pozornice. Zanimljivo je da šestu fazu, fazu dekadencije, karakterišu pesimizam, sebičnost, površnost i lakomislenost  građana - potrošača koji postaju teret državi, željni hljeba i igara, te njihova fascinacija sportistima i sličnim netipičnim herojima nasuprot ranije slavljenim vojskovođama, pionirima, istraživačima, naučnicima, intelektualcima i slično. Razum i pamet u toj fazi nisu na cijeni. Država takvu fascinaciju podržava da bi odvukla pažnju sa opšteg devastiranja i odumiranja. Glubb je ovu fazu obrazložio na primjeru drevnog Rima. Navodno je tada najprofitabilniji gladijator po imenu Gaius Appoleius Diocles od nagrada uspjeo steći bogatstvo od 35 miliona sesteraca. Ekvivalent tom bogatstvu danas bi bilo nekoliko milijardi dolara. I to samo ubijajući svoje radne kolege...

Da li i naša podrška fabriciranoj izjavi bivše španjolske ministrice predstavlja znak da smo uz toliko nagovještaja propadanja zapadne civilizacije, čiji smo i mi jedan od izdanaka, letargično svjesni da su ovakva civilizacija i materijalističke i isprazne vrijednosti koje ona zastupa osuđeni na propast? Da li  će nas dolazak četiri jahača apokalipse, koji po intrigantnom proročanstvu predstavljaju pohlepu, ratove, glad i bolesti, te u konačnici smrt, ali i naš odgovor na njih u vidu predstojećih megapromjena, preobraziti u bolje i razumnije društvo? Iskreno se nadam da hoće...

Piše: Samir Jašaragić, mag. oec.

KAD MUDRACI UTIHNU

Koliko smo kao narod svjesni šta nam je u naslijeđe zavještao akademik Muhamed Filipović i da li digitalno doba dozvoljava postojanje drevnih mudraca...

Gledajući klince i razmišljajući o tezi proslavljenog edukatora dr. Johna Holta u kojoj iznosi stav da svako dijete koje može provesti nekoliko sati dnevno s odraslim osobama koje voli, a koje je zainteresirano za svijet i voli razgovarati o njemu, može mnogo više naučiti iz tog razgovora nego što bi naučilo za pet dana u školi, ne mogu, a da ne vidim analogiju sa činjenicom koliko kao društvo učimo od javne komunikacije onih rijetkih dobronamjernih, iskrenih i mudrih autoriteta, mislioca koje komunikologija kvalifikuje i kao tvorce mišljenja (Opinion Leaders). Logično je da je većina nas željna informacija, a manji broj i znanja i mudrosti, i na tom putu smo u procesu individualnog, ali i kolektivnog intelektualnog rasta. Zbog toga bismo slobodno mogli reći da smo na simboličnom nivou za rijetke velike umove poput znatiželjne djece.

Jedan od tih mislioca, svakako je i rahmetli akademik prof.dr.  Muhamed Filipović - Tunjo,  jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pored toga što je u javnosti bio zapažen kao istaknuti filozof, pisac i esejist, erudita i akademik Filipović ostaće zapamćen po svom zalaganju za afirmaciju istorijskog nacionalnog imena Bošnjaci i obnovu bosanske državnosti, što ga svrstava u red istaknutih bošnjačkih patriota u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Od Muhameda Filipovića moglo se mnogo naučiti, ali ovdje je zgodno ponovo istaknuti  detalj iz ranije spomenute misli dr. Holta o djeci. Naime, on tvrdi da djeca u kratkom druženju sa odraslim osobama mogu naučiti mnogo više nego za cijelu sedmicu u školi, ali uz uslov da te osobe i vole. Ključni sastojak ovog recepta je ljubav, povjerenje, poštovanje, odnosno  sa druge strane empatija  kao  jedna od uzvišenih ljudskih osobina i osnov za svu vrstu ponašanja koje jednostavno zovemo “dobrotom”. Oni koji su sa znatiželjom čitali, slušali i razmišljali o onome što je rahm. Muhamed prenosio postajali su bogatiji znanjem i duhom, te su razvijali osjećaj kritičkog mišljenja, što je vodilo razumijevanju istorijskih okolnosti koje su uslovljavale njegovo djelovanje, te tako i shvatanja njegovog doprinosa našem razumijevanju istorijskog identiteta, osobitog prabića, tradicije, kulture, nacionalnog ponosa, i svega onoga što naša kulturno-istorijska posebnost podrazumjeva. U rovovima tokom rata s oduševljenjem slušali smo ga kako u ulozi diplomate drži lekcije šovinističkim SANU kvaziintelektualcima koji su čerečili Bosnu. Na njihovu mržnju i pozive na uništenje cijelog jednog naroda, on je, onako begovski dostojanstveno, pozivao na sabur, praštanje, toleranciju, hrabrost, dobrotu i požrtvovanost uz stalnu uvjeravanje da je Bosne bilo i da će je biti. Uspjeo je i u nastojanjima da naše elite prihvate ime Bošnjaci. Kad je većina mudro šutala, Filipović je 1967. g. pisao o „Bosanskom duhu u književnosti“ i tome da je Bosna prije svega svoja, zbog čega je privremeno bio isključen iz Saveza komunista.

Dan nakon njegove dženaze iz Viteškog Bužima od pripadnika Patriotske lige potekla je inicijativa da jedna ulica nosi ime akademika Muhameda Filipovića, što me je lično jako obradovalo. Ono što me je zabrinulo i zaprepastilo, jeste da je na objavu te vijesti na jednom lokalnom portalu, pored komentara odobravanja ili neodobravanja realizacije jedne takve inicijative, bilo i krajnje degutantnih komentara, pa čak i izljeva mržnje. I sve to u gradu koji je M. Filipović izuzetno volio i cijenio, pa često i pohodio. Da li je u pitanju sujeta, zloba, politikanstvo, nepoznavanje činjenica ili nesposobnost razlikovanja mediokriteta od istinske veličine ne mogu razumjeti. Možda digitalno doba koje je omogućilo postojanje fb instant mudraca negira mogućnost postojanja stvarnih mudraca izvan virtuelnog svijeta, a i Filipović je svojim eruditskim znanjem zaslužio taj epitet, te takve koji su do juče bili među nama ne priznaje i negira?

Bilo kako bilo M. Filipović će zauvijek ostati upisan u istoriji Bosne kao simbol  intelektualnih vodilja patriotskih snaga. Zbog toga sam ispred svoje političke organizacije - Narod i Pravda, koja se zalaže da se problemi rješavaju čestitošću, radom i poštenjem, a ne milijardom kako neku noć Dino Konaković reče na Face TV, a što je i u „Bosanskom duhu“ za koji se je  toliko zalagao M. Filipović, podnio inicijativu kao općinski vijećnik da jedna ulica u Bosanskoj Krupi nosi ime akademika Muhameda Filipovića. Zbog svega rahmetli Muhamed i naša djeca su to zaslužili...