OD 21-OG APRILA DO 17-OG SEPTEMBRA, OD NADE DO POBJEDE

Pad Bosanske Krupe 21. aprila '92. doveo je do poniženja i gnjeva Krupljana, ali nakon prvog šoka i do rađanja nade u povratak u svoje popaljene sokake i avlije. Nada u povratak preko Une stvorila je 511. Slavnu bbr. koja je to i uspjela nakon epske borbe - trijumfalno, časno i pobjednički 17-og septembra 1992. godine. Zato naša kultura sjećanja treba da se zasniva na istini i pobjedama, da bi se na njima temeljilo povjerenje, optimizam i samopouzdanje, što dovodi do društva u kojem dominira emocija nade – najpoželjnije emocije za uspjeh jednog društva u cjelini! 

Ne sjećam se najbolje datuma, ali 21. april nikada neću zaboraviti, jer taj tužan datum predstavlja prekretnicu u životu svih Krupljana. Davne 1992. godine, tog datuma, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u brda oko Bosanske Krupe i započela brutalnu agresiju na naš grad, silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Pored ranijih jasnih naznaka takvog scenarija, ipak smo bili iznenađeni i protjerani na lijevu obalu Une.

Ovaj događaj ušao u istoriji USK-a trajno obilježivši moju generaciju koja je nespremna otišla u rat, da bi na kraju naučila da se bori, gubi i pobjeđuje, te konačno trijumfuje i oslobađa svoj rodni grad, ali u toj opsesiji povratka kući, nepovratno je izgubljena mladost, bezbrižnost, naivnost, a nažalost i mnogi životi. Bezbrižan način života koji smo vodili do 21. vijeka ostat će nedostižan za buduće generacije, a u usmenom prepričavanju izgledat će kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su išla u rat iz naivnosti i relativnog blagostanja tada "sitog" društva. Danas, kao roditelj, vidim užas kroz koji su prošli naši roditelji kada su nas godinama slali u bitke, ne znajući da li ćemo se vratiti živi.

Arapi imaju izraz "Al-Nakba" (katastrofa), a odnosi se na masovni egzodus skoro 850.000 Arapa iz Palestine 1948. g., nakon što su ih brutalno porazili cionisti. Naša kultura sjećanja još nije stvorila adekvatan pojam koji bi u potpunosti označio veličinu tragedije koja je zadesila multietničku prosperitetnu Bosnu krajem prošlog vijeka i fenomen raspada građanskog društva u  u današnje razoreno društvo. Koriste se termini -golgota, pogrom, egzodus i slično, ali nikada termin ep, koji bi figurativno označavao važan istorijski period ili kompletan događaj u određenom periodu. Ep je najadekvatniji termin za našu borbu za pravdu i povratak kući ruševina koje smo tamo zatekli, ali i zbog simboličnih ruševina društva i institucija koje su nastale nakon Dejtonskog sporazuma.

Anton Pavlovič Čehov je napisao da se drugi dio života pametne osobe sastoji u tome da se oslobodi gluposti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekla u prvom dijelu života. Krupljanima je stvarnost drugačija, jer nakon katastrofe koja nas je zadesila i ogromnog optimizma, snage i volje koji su nas vratili kući, obuzeli su nas bezvoljnost i pesimizam, a čaša nam nikad nije napola puna, već poluprazna. Istraživanja o prednostima optimizma, simbolično na primjeru napola pune čaše, pokazala su da je ona i puna i prazna, ali da su ljudi čija je čaša puna logično manje "žedni", sretniji, žive duže i uspješnije.

Optimističan pogled na život općenito nudi mnogo više mogućnosti, pa optimistični ljudi pokušavaju duže vrijeme savladati prepreke, isprobavaju više mogućnosti i uvijek traže novu. Mi kao društvo to znamo iz vlastitog ratnog iskustva, jer uvijek postoji osnova za optimizam, odnosno nadu, čak i da David pobijedi Golijata.

Dominique Moisi  u knjizi „Geopolitika emocija“ otvara nove perspektive u oblasti geopolitičkog promišljanja svijeta i budućnosti, tezom da svijetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje, a sve tri su snažno povezan sa poverenjem. Prema Moisijevim rečima, povjerenje je ključni faktor u načinu na koji narodi reaguju na izazove sa kojima se suočavaju, ali i u međusobnim odnosima, što određuje i tok njihove istorije. Jedna od poruka koju ova knjiga šalje je da „uprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i povjerenje“. Nije li to lekcija koju je naša kolektivna svijest trebala naučiti i dobro zapamtiti iz naše vlastite aprilske Al-Nakbe, ali i iz cijele istorije? Danas, kada je cijeli svijet u transformaciji, zaista nam je potrebna nada...

Važan katalizator za stvaranje dominantnih emocija (nade i povjerenja) koje je probudila naša "Al-Nakba" bilo je naše utočište od terora velikosrpskog fašizma. Mnogi Krupljani izbjegli sa desne obale Une, uključujući i moju porodicu, izbjegli su u Cazinsku krajinu. Jedan od velikih Krajišnika, čovjek krajiške tradicije u osjećanju i načinu razmišljanja, rahmetli akademik Muhamed Filipović Tunjo opisuje je ovako: „Treći dio Bosanske Krajine je onaj koji se zove Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina, a obuhvata sva područja od Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim, i to je najmanji, ali vrlo važan dio ukupne teritorije koju nazivamo bosanskohercegovačkom regijom. rečju, sa osmehom na licu, ali i sa iskrenom brigom za iznenadne posjetioce. Ovo je bilo prijeko potreban ohrabrenje i tračak nade da nismo sami, da smo dio dobrih, ponosnih i dobrih ljudi Krajišnika i da ćemo se, Božjom milošću, ponovo vratiti svojim kućama. 

Putnik musafir je svako ko je odvojen od svoje prave domovine, a u krajiškoj tradiciji čast je ukazati gostoprimstvo putniku ili prognaniku. Kao tradicionalisti, Krajišnici baštine neke važne segmente istočnjačke kulture, pa je vrlo vjerovatno da su ovaj dio gostoprimstva usvojili kao paradigmu kolektivističkih zajednica koje stavljaju grupu ispred pojedinca, za razliku od pripadnika zapadne kulture koji cijene individualizam i nezavisnost. više. Da nije tako, vjerovatno ne bi preživjeli brojne ratove i dugo opstali kao najzapadnija ispostava Osmanskog carstva. Taj krajiški merhamet, imanentan krajiškom duhu naših djedova i nana, pravi jasnu razliku između pojmova individualizma i kolektivizma i odraz je vladajuće filozofije i vrijednosti na ovim prostorima.

Upravo iz toga moramo crpiti snagu i raditi na tome da našu domovinu, kroz povjerenje, optimizam i samopouzdanje, dominantno prožme emocija nade, a ne straha i poniženja, jer mi to dokazano možemo. To je neophodno za našu budućnost, kao i za budućnost naše djece.

Napisao: Samir Jašaragić, mr. oec.

POMOĆ POLJOPRIVREDI I POLITIKA U VRIJEME KORONE

Posljednja sjednica OV Bosanska Krupa od 6-og aprila, uz to vanredna i sa samo dvije tačke odužila se na skoro tri sata? Prva tačka je predstavljena kao prijedlog dopune Poslovnika o radu Općinskog vijeća Bosanska Krupa na način da se Sjednice Općinskog vijeća, Kolegija i Komisija, mogu zakazati putem telefona, elektronski ili na drugi adekvatan način, a materijali se dostavljati elektronski, te da se sam čin glasanja vrši elektronski ili putem telefona riječima „za“, „protiv“ ili „suzdržan. Opozicija (SDA) i kolega iz pozicije, protivili su se ovakvoj izmjeni predstavljajući je kao preuranjenu mjeru, svojevrsno ograničenje prava vijećnika, udaru na demokratiju i pravo na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, ali i potencijalnu mogućnost manipulacije. Namjera predlagača je bila da se u vanrednim situacijama i potrebi izbjegavanja boravka u grupama i javnog okupljanja u zatvorenom prostoru osigura mogućnost održavanje sjednica putem neke od multimedijalnih aplikacija (npr. Zoom) i time smanji rizik širenja koronavirusa. Sasvim opravdano, pogotovo poslije debakla sa proslave u kompaniji “Igman” u Konjicu, kada se zaraza sa zlosretnog derneka proširila na tri kantona.

Moj vijećnički stav bio je zasnovan na učenju Adama Smitha, začetnika moderne ekonomske teorije iz 18-og vijeka i idejnom osnivaču trenutno preovlađujućeg ekonomskog  sistema zapadne civilizacije koji se globalizacijom proširio na skoro cjelokupnu planetu, odnosno liberalnom kapitalizmu. Naime, Smith kada piše o slobodnom tržištu i drugim slobodama predstavljenim u doktrini liberalnog kapitalizma smatra da je "liberalizam ideja da čovjek radi u vlastitom interesu i na svoj način, pritom poštujući prava i slobode drugih". Genijalni Smith naglasak stavlja na to je sloboda djelovanja ograničena pravima i slobodama drugih. Današnje korporativne sluge i zagovornici neoliberalizma pozivaju se na Smitha kao začetnika ideje (apsolutno) slobodnog tržišta, spretno izbjegavajući navedeni stav i ograničenja. Shodno rečenom i pravo odabira načina javnog izražavanja i djelovanja nema prednost pred pravima i slobodama drugih da ne budu kolateralne žrtve (zaraženi) usljed okupljanja 30-ak ljudi u zatvorenom prostoru na par sati. Nakon diskusije, koja bi bila preduga i u normalnim uslovima rada, tačka je izglasana.

Druga tačka bila je prijedlog Pravilnika o načinu utroška sredstva za poticaj primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Za ovakvu subvenciju osigurat će se 300.000 KM iz Budžetu Općine, mada nije rečeno da li je u to uračunato i 80.000 KM koje je Vlada USK prošle sedmice odredila za poticaj poljoprivredi na području općine Bosanska Krupa (programom je određeno ukupno 800.000 KM za sve općine USK). Nakon duge i zamorne diskusije koja se bavila detaljima Pravilnika isti je na kraju usvojen jednoglasno?! Kolega A.Š., inače vlasnik uspješne farme koja se neprestano modernizuje u stalnoj borbi za opstanak na surovom tržištu, vjerovatno je skratio raspravu svojim autoritativnim stavom poljoprivrednog proizvođača da usvajanje ovog pravilnika nema alternative, te da je isti potrebno usvojiti.

Ova prijekopotrebna mjera sa namjerom da potakne i pomogne poljoprivrednu proizvodnju, te sačuva resurse u ovoj privrednoj oblasti, obezbjeđujući repromaterijal za sjetvu kukuruza, graha ili krompira, svakako je dobrodošla i očekivana u ovakvoj situaciji. Sredstva su trebala biti značajnija i sa ranije održanom javnom raspravom na kojoj bi se ova mjera predstavila. Naravno i sa urađenom Cost-benefit analizom i stručnim predavanjem koje bi eventualno motivisalo što širu baze stanovništva da obrađuju zapuštene poljoprivredne parcele koje sve više preuzima ambrozija. Ali zašto nekoga treba motivisati da obrađuje zemlju svojih djedova?

U knjizi „Ekonomski razvoj“, krucijalnom djelu u ovom području ekonomije, M. Todaro i S. Smith daju odgovore na pitanja koji su to izvori ekonomskog razvoja i dugoročnog rasta, te navode razloge zašto su manje razvijene zemlje siromašne i nude strategije koje im mogu pomoći u rješavanju tih problema, odnosno što bi se u novogovoru reklo - izazova. U dijelu o poljoprivredi Todaro i  Smith navode specijalizirano imanje kao konačnu i najnapredniju fazu individualnog dobra u ekonomiji sa mješovitim tržištem. Ovaj tip zemljoradnje je dominantan u naprednim industrijaliziranim državama i posljedica evoluiranja kao odgovora na razvoj u drugim područjima državne ekonomije i paralelnog razvoja sa njim. To se odnosi na općenito poboljšanje životnog standarda, biotehnološki i tehnički napredak, širenje državnih i međunarodnih tržišta i slično. 

U specijaliziranoj zemljoradnji više osnovni cilj nije osiguravanje hrane za porodicu sa određenim viškom za prodaju, nego čista komercijalna zarada koja postaje i kriterij uspjeha,  a ostvarivanje maksimalnih prihoda po hektaru potpomognuto vještačkim i prirodnim resursima postaje cilj djelatnosti gazdinstva. Jednostavno rečeno sav urod je namijenjen prodaji uz uvažavanje svih relevantnih ekonomskih koncepata poput fiksnih i promjenjivih troškova, uštede, ulaganja i stope prihoda, tržišne cijen, subvencije i slično. Naglasak u pogledu iskorištavanja resursa više nije na zemlji, vodi ili radnoj snazi, nego na akumulaciji kapitala tehnološkom napredku i naučnom istarživanju i razvoju s ciljem stimuliranja većeg nivoa proizvodnje i produktivnosti. Moglo bi se reći da specijalizirano imanje slijedi koncept poslovanja multinacionalnih korporacija.

Gdje je poljoprivreda poharane Bosne u ovakvom viđenju stvari? Koliko ima nade da se kod nas ostvari konkurentska prednost rame uz rame sa ovako naprednim konceptom? Ali najvažnije pitanje kome svi znamo odgovor jeste - nije li previše kasno za spas poljoprivrede? Teško je i uporediti naša brdovita imanja obrađivana pouzdanim, ali odavno izraubovanim traktorima IMT 539, sa ovako efikasnim plantažama baziranim na uzgoju samo jedne kulture namijenjene prodaji, a kamoli kontemplirati o ranije spominjanom udaru na demokratiju i pravu na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, istih onih koji ne posustaju u svom izboru ni nakon tri decenije.

ORGANIZACIONA KLIMA u funkciji ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala

1. UVODNA RAZMATRANJA

Već decenijama unazad kao dominantno mišljenje o najvećoj dragocjenosti u nekom privrednom subjektu ili organizaciji nametnulo se ono koje ističe značaj zaposlenih nasuprot kapitalu i tehnologiji, ili kako je to jednostavno u svom stilu formulisao Peter Drucker  navodeći da je ključ za postizanje uspjeha otkrivanje potencijala ljudi i ulaganje vremena u njegov razvoj. U tom kontekstu je i izjava koju je svojevremeno za magazin Fortune dao Bill Gates, osnivač kompanije Microsoft, a koja glasi: „Odvedite nam dvadeset najboljih ljudi i Microsoft će postati jedna potpuno nevažna kompanija”. Upravo su zaposleni sa svim svojim sposobnostima najznačajniji resurs kojim neka organizacija raspolaže, a taj resurs podrazumjeva ukupan duhovni i fizički potencijal zaposlenih, kako iskorišteni, tako i skriveni ili neiskorišteni. Stoga ne iznenađuje da su ljudski potencijali u centru pažnje savremenog menadžmenta, a pristup menadžmentu ljudskih potencijala kao specifičnoj filozofiji menadžmenta dobio dominantan, moglo bi se reći i kultni položaj u teoriji i praksi menadžmenta  koji se ogleda u stavu da se na ljude gleda kao na najvažniji resurs i potencijal, te ključni faktor u primjeni strategije, ali i ključnu strategiju i konkurentsku prednost, pa se i savremeni menadžment primarno bavi upravljanjem ljudskim potencijalima, kao osnovom snage i konkurentnosti savremene organizacije, bila da je riječ o poslovnoj ili neprofitnoj organizaciji.

Konstantne i ubrzane promjene koje prate prelaz od industrijskog ka informatičkom dobu ekonomije generisale su hiperpromjene u okruženju koje nameću nove izazove razvoju ekonomske stvarnosti. U tom kontekstu Drucker smatra da se nalazimo u jednom od onih istorijskih razdoblja koja se pojavljuju svakih 200 ili 300 godina, kada ljudi više ne razumiju svijet i kada prošlost nije dovoljna za objašnjavanje budućnosti. Na navedene hiperpromjene i proces globalizacije, koji je doveo do internacionalizacije konkurencije poslova, javlja se trend nastojanja menadžera da se u proizvodnji dobiju proizvodi visokih kvaliteta, odnosno da se stvore konkurentske prednosti kroz efikasno upravljanje ljudskim resursima. Takva situacija na sve izazovnijem globalnom tržištu, uz spoznaju važnosti ljudskih resursa kao ključnog i nazamjenjivog faktora organizacione učinkovitosti, dovela je do pretpostavki za proučavanje svih aspekata ljudskih potencijala, tako da se sve intenzivnije proučava i koncept organizacione klime kao jedno od nedovoljno istraženih i primijenjenih istraživačko-naučnih područja, ali i  poslovna potreba organizacija da se pronađu novi izvori za izgradnju i održavanje konkurentskih prednosti.

Koncept organizacione klime je teško razdvojiv od koncepta organizacione kulture koji se u akademskim istraživanjima tretira kao konceptualni most između organizacionog ponašanja i strateškog menadžmenta. Organizaciona klima kao koncept datira od 1939-e godine i većina autora je do 80-ih godina pisala o konceptu organizacijske klime, dok je nakon uvođenja termina organizacione kulture 1979-e godine stariji koncept zamijenjen konceptom organizacione kulture, pri čemu se na organizacionu ili korporativnu klimu počelo gledati kao na manifestaciju ili „vidljivi“ izraz organizacione kulture.

Organizaciona klima i organizaciona kultura su kompleksni fenomeni i mogu se posmatrati sa raznih aspekata. Organizaciona klima se može posmatrati kao posebna funkcija ili praksa menadžmenta ljudskih potencijala, ali i kao svojstvo organizacije i posljedica svih praksi menadžmenta i menadžmenta ljudskih potencijala ili jedan od pokazatelja njihove uspješnosti. Ona je time neodvojiva od menadžmenta ljudskih potencijala i u ovom radu ćemo je pokušati sagledati u kontekstu njene funkcije ostvarivanju specifičnih ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala.

BiH kao zemlja u tranziciji opterećena mnogim neriješenim problemima ima očigledan problem sa nedostatkom kapitala za investiranje u postojeća privredna preduzeća, ali i nemogućnost izgradnje konkurentske prednosti na internacionalnom tržištu. Razlozi za takvo stanje su mnogobrojni, a kao neki od njih u literaturi se navode: nedovoljna konkurentnost, visok nivo korupcije, nestabilna politička situacija, nedovoljno razvijena vladavina zakona, opća neimaština, niska produktivnost, nesigurnost mogućih investitora da će osigurati dobit, opći nedostatak entuzijazma i slično. Jedan od mogućih razloga je i nedovoljna iskorištenost menadžmenta ljudskih potencijala kao specifične filozofije menadžmenta, koja u zaposlenima vidi najdragocjeniji resurs koji organizacija može imati i na osnovu koga može stvarati oslonac za izgradnju konkurentske prednosti. U tom slučaju se kao problem postavlja pitanje kako takvo stanje promijeniti nabolje uz što manja materijalna ulaganja.

Kao jedan od mogućih odgovora na to pitanje ovaj Rad nudi koncept organizacione klime. Organizaciona klima kao specifičan organizacioni fenomen u našim preduzećima je najčešće zanemarena od strane menadžmenta i stoga nedovoljno razvijena, tj. neadekvatno oblikovana. Uz neznatna materijalna ulaganja menadžment može značajno poboljšati organizacionu klimu i na taj način je staviti u funkciju stvaranja oslonca za izgradnju konkurentske prednosti i ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala, a samim time i unaprjeđenje poslovanja općenito. Upravo je to i problem ovoga rada, pri čemu je predmet istraživanja menadžment ljudskih potencijala, a uže područje organizaciona klima.Na osnovu navedenog postavićemo glavnu i pomoćne hipoteze ovog Rada. Glavna hipoteza je da se na problem iskoristivosti potencijala zaposlenih pri ostvarivanju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala može pozitivno uticati stvaranjem i oblikovanjem adekvatne i učinkovite organizacione klime. Dakle, postoji pozitivna veza između dobrog upravljanja ljudskim potencijalima na stvaranju učinkovite organizacione klime i uspješnog ostvarivanja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Našu glavnu hipotetičku tvrdnju operacionalizujemo preko i pomoću pomoćnih hipotetičkih tvrdnji. Prva hipoteza glasi da je koncept organizacione klime snažno povezan sa ostvarivanjem ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Druga hipoteza je tvrdnja da je za uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala potrebna učinkovita organizaciona klima i obratno, za uspješno stvaranje i oblikovanje učinkovite organizacione klime je potrebno uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala.I posljednja pomoćna hipoteza bi glasila da programi organizacionih promjena koji nisu popraćeni učinkovitom organizacionom klimom, imaju nedovoljan potencijal za proizvodnju trajnih poboljšanja organizacionih performansi.

Iz navedenog može se zaključiti da je svrha ovog Rada da prikaže organizacionu klimu u funkciji ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Naučni cilj ovog Rada je da predstavi kompleksan problem organizacione klime i utvrdi njegovu nepobitnu povezanost sa menadžmentom ljudskih potencijala, te da prikaže načine kako da se ona stavi u funkciju ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala i tako potvrdi ili odbaci postavljene hipoteze. Pragmatični cilj ovog Rada je pokušaj da se iznađu praktična rješenja od koristi menadžerima kako da stvore i oblikuju organizacionu klimu koja će unaprijediti menadžment ljudskih potencijala, radi lakšeg ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala koji su kompatibilni s ciljevima preduzeća, sa posebnim naglaskom na ljude kao najvrijedniji resurs koji organizacija može imati.

Opširnije na:

www.academia.edu Jašaragić ORGANIZACIONA KLIMA U FUNKCIJI OSTVARENJA SPECIFIĆNIH CILJEVA HRM-a