21 APRIL, NADA I GEOPOLITIKA EMOCIJA
Pad Bosanske Krupe 21. aprila '92. doveo je do poniženja i gnjeva Krupljana, ali i do rađanja nade u povratak u svoje sokake i avlije (kuće su rušene i paljene). Nada u povratak preko Une stvorila je 511. Slavnu bbr. koja je to i uspjela nakon epske borbe - trijumfalno, časno i pobjednički. Zato naša kultura sjećanja treba da se zasniva na istini i pobjedama, da bi se na njima temeljilo povjerenje, optimizam i samopouzdanje, što dovodi do društva u kojem dominira emocija nade – najpoželjnije emocije za uspjeh jednog društva u cjelini!
Ne sjećam se najbolje datuma, ali 21. april nikada neću zaboraviti, jer taj tužan datum predstavlja prekretnicu u životu svih Krupljana. Davne 1992. godine, tog datuma, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u brda oko Bosanske Krupe i započela brutalnu agresiju na naš grad, silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Pored ranijih jasnih naznaka takvog scenarija, ipak smo bili iznenađeni i protjerani na lijevu obalu Une.
Ovaj događaj ušao u istoriji USK-a trajno obilježivši moju generaciju koja je nespremna otišla u rat, da bi na kraju naučila da se bori, gubi i pobjeđuje, te konačno trijumfuje i oslobađa svoj rodni grad, ali u toj opsesiji povratka kući, nepovratno je izgubljena mladost, bezbrižnost, naivnost, a nažalost i mnogi životi. Bezbrižan način života koji smo vodili do 21. vijeka ostat će nedostižan za buduće generacije, a u usmenom prepričavanju izgledat će kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su išla u rat iz naivnosti i relativnog blagostanja tada "sitog" društva. Danas, kao roditelj, vidim užas kroz koji su prošli naši roditelji kada su nas godinama slali u bitke, ne znajući da li ćemo se vratiti živi.
Arapi imaju izraz "Al-Nakba" (katastrofa), a odnosi se na masovni egzodus skoro 850.000 Arapa iz Palestine 1948. g., nakon što su ih brutalno porazili cionisti. Naša kultura sjećanja još nije stvorila adekvatan pojam koji bi u potpunosti označio veličinu tragedije koja je zadesila multietničku prosperitetnu Bosnu krajem prošlog vijeka i fenomen raspada građanskog društva u u današnje razoreno društvo. Koriste se termini -golgota, pogrom, egzodus i slično, ali nikada termin ep, koji bi figurativno označavao važan istorijski period ili kompletan događaj u određenom periodu. Ep je najadekvatniji termin za našu borbu za pravdu i povratak kući ruševina koje smo tamo zatekli, ali i zbog simboličnih ruševina društva i institucija koje su nastale nakon Dejtonskog sporazuma.
Anton Pavlovič Čehov je napisao da se drugi dio života pametne osobe sastoji u tome da se oslobodi gluposti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekla u prvom dijelu života. Krupljanima je stvarnost drugačija, jer nakon katastrofe koja nas je zadesila i ogromnog optimizma, snage i volje koji su nas vratili kući, obuzeli su nas bezvoljnost i pesimizam, a čaša nam nikad nije napola puna, već poluprazna. Istraživanja o prednostima optimizma, simbolično na primjeru napola pune čaše, pokazala su da je ona i puna i prazna, ali da su ljudi čija je čaša puna logično manje "žedni", sretniji, žive duže i uspješnije.
Optimističan pogled na život općenito nudi mnogo više mogućnosti, pa optimistični ljudi pokušavaju duže vrijeme savladati prepreke, isprobavaju više mogućnosti i uvijek traže novu. Mi kao društvo to znamo iz vlastitog ratnog iskustva, jer uvijek postoji osnova za optimizam, odnosno nadu, čak i da David pobijedi Golijata.
Dominique Moisi u knjizi „Geopolitika emocija“ otvara nove perspektive u oblasti geopolitičkog promišljanja svijeta i budućnosti, tezom da svijetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje, a sve tri su snažno povezan sa poverenjem. Prema Moisijevim rečima, povjerenje je ključni faktor u načinu na koji narodi reaguju na izazove sa kojima se suočavaju, ali i u međusobnim odnosima, što određuje i tok njihove istorije. Jedna od poruka koju ova knjiga šalje je da „uprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i povjerenje“. Nije li to lekcija koju je naša kolektivna svijest trebala naučiti i dobro zapamtiti iz naše vlastite aprilske Al-Nakbe, ali i iz cijele istorije? Danas, kada je cijeli svijet u transformaciji, zaista nam je potrebna nada...
Važan katalizator za stvaranje dominantnih emocija (nade i povjerenja) koje je probudila naša "Al-Nakba" bilo je naše utočište od terora velikosrpskog fašizma. Mnogi Krupljani izbjegli sa desne obale Une, uključujući i moju porodicu, izbjegli su u Cazinsku krajinu. Jedan od velikih Krajišnika, čovjek krajiške tradicije u osjećanju i načinu razmišljanja, rahmetli akademik Muhamed Filipović Tunjo opisuje je ovako: „Treći dio Bosanske Krajine je onaj koji se zove Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina, a obuhvata sva područja od Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim, i to je najmanji, ali vrlo važan dio ukupne teritorije koju nazivamo bosanskohercegovačkom regijom. rečju, sa osmehom na licu, ali i sa iskrenom brigom za iznenadne posjetioce. Ovo je bilo prijeko potreban ohrabrenje i tračak nade da nismo sami, da smo dio dobrih, ponosnih i dobrih ljudi Krajišnika i da ćemo se, Božjom milošću, ponovo vratiti svojim kućama.
Putnik musafir je svako ko je odvojen od svoje prave domovine, a u krajiškoj tradiciji čast je ukazati gostoprimstvo putniku ili prognaniku. Kao tradicionalisti, Krajišnici baštine neke važne segmente istočnjačke kulture, pa je vrlo vjerovatno da su ovaj dio gostoprimstva usvojili kao paradigmu kolektivističkih zajednica koje stavljaju grupu ispred pojedinca, za razliku od pripadnika zapadne kulture koji cijene individualizam i nezavisnost. više. Da nije tako, vjerovatno ne bi preživjeli brojne ratove i dugo opstali kao najzapadnija ispostava Osmanskog carstva. Taj krajiški merhamet, imanentan krajiškom duhu naših djedova i nana, pravi jasnu razliku između pojmova individualizma i kolektivizma i odraz je vladajuće filozofije i vrijednosti na ovim prostorima.
Upravo iz toga moramo crpiti snagu i raditi na tome da našu domovinu, kroz povjerenje, optimizam i samopouzdanje, dominantno prožme emocija nade, a ne straha i poniženja, jer mi to dokazano možemo. To je neophodno za našu budućnost, kao i za budućnost naše djece.
Napisao: Samir Jašaragić, mag. oec.
Ne sjećam se najbolje datuma, ali 21. april nikada neću zaboraviti, jer taj tužan datum predstavlja prekretnicu u životu svih Krupljana. Davne 1992. godine, tog datuma, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u brda oko Bosanske Krupe i započela brutalnu agresiju na naš grad, silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Pored ranijih jasnih naznaka takvog scenarija, ipak smo bili iznenađeni i protjerani na lijevu obalu Une.
Važan katalizator za stvaranje dominantnih emocija (nade i povjerenja) koje je probudila naša "Al-Nakba" bilo je naše utočište od terora velikosrpskog fašizma. Mnogi Krupljani izbjegli sa desne obale Une, uključujući i moju porodicu, izbjegli su u Cazinsku krajinu. Jedan od velikih Krajišnika, čovjek krajiške tradicije u osjećanju i načinu razmišljanja, rahmetli akademik Muhamed Filipović Tunjo opisuje je ovako: „Treći dio Bosanske Krajine je onaj koji se zove Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina, a obuhvata sva područja od Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim, i to je najmanji, ali vrlo važan dio ukupne teritorije koju nazivamo bosanskohercegovačkom regijom. rečju, sa osmehom na licu, ali i sa iskrenom brigom za iznenadne posjetioce. Ovo je bilo prijeko potreban ohrabrenje i tračak nade da nismo sami, da smo dio dobrih, ponosnih i dobrih ljudi Krajišnika i da ćemo se, Božjom milošću, ponovo vratiti svojim kućama.
Putnik musafir je svako ko je odvojen od svoje prave domovine, a u krajiškoj tradiciji čast je ukazati gostoprimstvo putniku ili prognaniku. Kao tradicionalisti, Krajišnici baštine neke važne segmente istočnjačke kulture, pa je vrlo vjerovatno da su ovaj dio gostoprimstva usvojili kao paradigmu kolektivističkih zajednica koje stavljaju grupu ispred pojedinca, za razliku od pripadnika zapadne kulture koji cijene individualizam i nezavisnost. više. Da nije tako, vjerovatno ne bi preživjeli brojne ratove i dugo opstali kao najzapadnija ispostava Osmanskog carstva. Taj krajiški merhamet, imanentan krajiškom duhu naših djedova i nana, pravi jasnu razliku između pojmova individualizma i kolektivizma i odraz je vladajuće filozofije i vrijednosti na ovim prostorima.
Upravo iz toga moramo crpiti snagu i raditi na tome da našu domovinu, kroz povjerenje, optimizam i samopouzdanje, dominantno prožme emocija nade, a ne straha i poniženja, jer mi to dokazano možemo. To je neophodno za našu budućnost, kao i za budućnost naše djece.
Primjedbe
Objavi komentar