ODGOVORNOST ZA OČUVANJE KULTURE BOŠNJAKA U USLOVIMA HIBRIDNOG RATA

Kada institucije sistema zakažu u ulozi očuvanja kulture i tradicije bošnjačkog naroda, ko može odgovoriti na taj zahtjevni zadatak? Da li je to porodica iscrpljena ratnim i poratnim dešavanjima, vječnim procesom tranzicije, a sada i na udaru kulturološkog segmenta hibridnog rata? Kako se u to sve uklapa  nova generacija i promocija jednog književnog djela u malom gradiću na obali Une?

Prije nekoliko godina imao sam čast da budem pozvan kao gost na naučni skup „Odgovornost za očuvanje kulture bošnjačkog naroda“ od strane inicijatora skupa, prof. dr. Huseina Muratovića. Skup u formi naučnog simpozijuma i zanimljiva tema obrađena od strane vrhunskih intelektualaca poput akademika Muhameda Filipovića, prof.dr. Šaćira Filandre, prof.dr. Seada Alića i drugih uvaženih intelektualaca urodio je i prigodnim Zbornikom radova. Tretirani problem u kontekstu šireg problema očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta malih, ali i islamskih naroda, u globaliziranom svijetu suštinski je i za opstanak nas Krajišnika, ali i Bošnjaka općenito.

Nakon viševjekovnog genocida nad nama ušli smo u istorijsku fazu kada se ratovi više ne vode konvencionalnim načinom ratovanja, nego se radi o tkz. „hibridnom ratovanju“ koje podrazumjeva korištenje propagande, dezinformacija, hakerskih napada i informacijskog ratovanja da bi se ostvario neki strateški politički, ekonomski i drugi cilj. Također, hibridni rat nije vojni, nego državni koncept ratovanja, u kojem je moguće angažovati sve društvene potencijale države agresora, sa namjerom da se napadnu svi društveni resursi države žrtve. Mnogi eksperti odavno iznose činjenice u prilog teze da je BiH izložena hibridnom ratu kao poligon za borbu i nadmetanje uticaja velikih geopolitičkih igrača, ali i susjednih velikodržavnih ambicija, te da smo trenutno laka meta za ovakve napade, posebno jer institucije sistema ne pridaju dovoljno važnosti ovom problemu. Poseban aspekt hibridnog rata je onaj koji se vodi na području kulture. Kultura je oduvijek važno borbeno polje, pa Philip Curtin kolonijalizam definiše i kao "vladavinu od strane naroda koji pripadaju drugačijoj kulturi". Efikasna doktrina kolonijalnog podčinjavanja jednog naroda sastoji se u prethodnom sistematskom razaranju njegove kulture. Svjedoci smo „bombardovanju“ tuđom, nerijetko i kvazikulturom, posebno putem medija. O tome je bilo riječi i na navedenom simpozijumu.

Iako su svi izlagači mudro i nadahnuto govorili, posebnu pažnju privuklo je izlaganje prof. dr. Seada Alića, priznatog filozofa i teoretičara medija iz Zagreba. On je kao ilustrativan primjer naveo urušavanje skoro svih uspješnih i plodnih bošnjačkih kulturnih društava u Hrvatskoj nakon infiltriranja politike, odn. politikanstva u njih. U razorenim društvima na Balkanu ne postoje dovoljno snažne institucije koje će štititi interese zajednice, građana i društva, a kamoli kulture, te on tu ulogu prenosi na porodicu kao osnovni stub i ćeliju društva. Težak zadatak za porodicu koja je ionako preopterećena  izazovima globalizacije u tranzicijskom društvu. Zar još i to breme da nosi na svojim plećima?

Odgovor na ovo pitanje dobio sam početkom ovog mjeseca na jednom lijepom kulturnom događanju u B. Krupi, odn. na promociji zbirke poezije i kratkih priča Atine Mušić, posvećenih svom rodnom gradu, njegovim ljudima, rijeci Uni i ljubavi prema njima, pod nazivom „I ja sam Una“. Ukratko, Atina je uz tehničku podršku Centra za kulturu,obrazovanje i informisanje Bosanska Krupa uspješno i profesionalno predstavila svoju zbirku u jednom toplom i intimnom ozračju za mnogobrojne posjetioce koje ni COVID-19, ni kiša nisu odvratili od dolaska u Dom kulture. Promotorica Azra Ičanović i recenzentica Alma Taletović kontemplirale su nad ovim djelom na nivou Envera Kazaza. Kroz cijeli događaj nas je na sebi svojstven i šarmantan način vodila Dževada Štancl predstavljajući djelo, ali i mlade izvođače muzike, pjesme, recitacija i plesa. Ambijent je prigodno ukrašen izložbom umjetničkih slika talentovanog umjetnika Melisa Mašića. Sve u svemu bila je to jedna eksplozija procvjetalih talenata mladosti odrasle na obalama Une. Posebnost ove promocije i sadržana je u sinergiji svih učesnika, starijih iskusnijih i svih ovih mladih umjetnika koji su upotpunili ovaj kulturni događaj svojim izvedbama, oduševljavajući prisutne svojom energijom i talentima. BiH ne može poželjeti bolje promotore od mladosti čija kultura je živa, energična i u snažnom usponu.

Ekonomska teorija smatra da naš sistem ne optimizira upotrebu resursa, ni prirodnih ni ljudskih, jer nemamo efikasnu državu, organizaciju, institucije, ambijent u kome se nešto može napraviti, ali evo, takoreći samo od sebe dešava se buđenje kulture mladih koji se trude, vrijedno uče, rade i postižu rezultate na ponos svojih roditelja i nastavnika.  Možda smo mi koji smo se u posljednjem ratu borili za slobodu neopravdano skeptični prema snazi mladih novog vijeka? Navodno je Goethe izjavio da nikada ne smije čovjek, niti narod misliti da je došao kraj, jer gubitak posjeda se lako nadoknadi, a za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo - ako narod sam digne ruke od sebe. Nakon svega rečenog, uvjeren sam da je zaključak uvaženog prof. Alića ispravan i da je u nedostaku drugih institucija porodica ta koja ima snagu i mudrost da, ponekad i nesvjesno, nosi odgovornost za očuvanje kulture i tradicije bošnjačkog naroda, a time i opstanka BiH. Dok je ovakve mladosti ima i nade...

Momentum efekt Naroda i Pravde i Naše stranke

Na anketi “Za koga bi ste glasali u FBIH da su izbori danas?” najčitanijeg bh. internet portala Klix.ba, Narod i Pravda zauzela je ubjedljivo prvo mjesto. Predstoje li tektonske promjene na političkoj sceni FBIH ili anketa predstavlja samo odraz trenutnog stava dijela birača?

Anketa je završena 28. aprila i oko 45.000 čitatelja portala Klix.ba iskazalo je svoje trenutno mišljenje o podršci političkim strankama u Federaciji BiH. Narod i pravda osvojila je 22% glasova, slijedi SDA sa 20%, a zatim Naša stranka (13%), SBB (11%), SDP (9%), DF (6%), HDZ (2%) i HDZ 1990 (1%). Čak 15 % građana navelo je da ne bi glasalo ni za koga od navedenih političkih opcija. Anketa iz nepoznatih razloga nije uzela u obzir više stranaka poput A-SDA, Nezavisnog bloka, itd.

       

Naravno da rezultati ankete ne odražavaju mišljenje cjelokupnog glasačkog tijela, ali ipak mogu poslužiti kao ilustracija trenutnih političkih odnosa, odnosno trenda kretanja društvenih procesa u FBiH, najviše zbog izrazito velikog broja učesnika ankete u kojoj nije bilo moguće glasati više puta od istog korisnika (prema navodima Klixa). Manjkavosti u smislu tačnosti ove ankete su pretežna koncentracija glasača na Sarajevski kanton i općenito kantone sa bošnjačkom većinom, te maksimalan angažman botova velikih stranaka, čije je djelovanje bilo vidljivo naglim rastom, nakon početnih prilično mršavih rezultata njihovih stranaka u prvom dijelu trajanja ankete (DF I SBB su jedva imali prag od 3% odnosno 4% ). 

Analizom ovakvih rezultata vidljiv je značajan trend promjene povjerenja bošnjačkog javnog mnijenja nakon posljednjih izbora. Kao najveći dobitnici ovog procesa ističu se „pobjednička“ NiP, NS i SBB (mada je rejting SBB-a upitan, zbog evidentnog djelovanja botova). Kao najveći gubitnici ovog trenda mogu se označiti SDA, SDP i DF. Situacija je jasnija kad se grafički prikažu komparativni rezultati ankete i izborni rezultati iz 2018. godine.

Posmatranjem ovih rezultata može se zaključiti da NiP i NS intenzivno dobivaju povjerenje dosadašnjih glasača SDA, SDP, SBB i DF, svako na svom političkom spektru. Kako je došlo do ovakve promjene tendencija glasača? Odgovor možda nudi Jean-Claude Larréché u knjizi „Momentum efekt“. „Momentum efekt“ autor opisuje kao „...snažan fenomen koji pod posebnim okolnostima stvara poseban organski rast – rast koji se hrani sam sobom. Zamah gomila energiju vlastitim uspjehom i omogućava sve veće ubrzanje onim organizacijama koje su dovoljno lukave da ga razvijaju i iskoriste. Takve organizacije ostvaruju uspjeh za uspjehom, podržavajući održiv rast koji mete sve pred sobom s uznemirujućom lakoćom...“. Prema pojedinim autorima „momentum efekt“ prvobitno opisan kao princip poslovne ekonomije može se primijeniti i na društvene organizacije. Čini se da on najbolje opisuje stanje u kome se trenutno nalaze političke organizacije NiP i NS.           

Početne uslove za pojavu fenomena „momentum efekta“ postigle su zahvaljujući svom reformskom djelovanju putem Vlade Kantona Sarajevo, odnosno bivše "šestorke". Izuzetan rast povjerenja javnosti zadobio je NiP, prije svega zahvaljujući dosadašnjoj principijelnosti i iskrenosti u političkom angažmanu. NiP je od svog nastanka početkom 2018. godine dosljedno u praksi provodio svoje deklarisane ciljeve, u statutu naznačene kao vraćanje prava narodu i građanima, ali ne populistički, već sa konkretnim djelima. Ovakvo djelovanje u kombinaciji sa medijskom pažnjom koju svojom odvažnošću da se uhvati u koštac sa političkim protivnicima dobiva Elmedin Konaković, kao predsjednik i svojevrsna ikona NiP-a, a nasuprot mnogobrojnim gafovima i aferama vladajuće garniture („Asim“,„Respiratori“ itd.), stvara još veći „momentum efekt“, odnosno zamah i u javnosti budi nadu u realnost željenih promjena. Konaković, ali i mnogi drugi članovi NiP-a, kao malo ko do sada, pokazali su spremnost da se žrtvuju da bi sačuvali samopoštovanje, pokrenuvši masovni proces preispitivanja kod mnogih koji se bave politikom. Najsvježiji primjer je Zlatko Miletić, bivši generalni sekretar DF-a, koji se prije nekoliko dana proglasio nezavisnim zastupnikom i konačno napustio DF.

Pojava Koronavirusa ubrzala je ranije otpočete geoekonomske i geopolitičke promjene i u toku je globalna transformacija svijeta, pa ni politička scena FBiH neće biti izostavljena. Da li će političke organizacije NiP i NS uspjeti da zadrže postojeći „momentum efekt“ i predstoji li nam korjenita promjena društva u kojem živimo, i to ne samo zbog Korona krize, ostaje da se vidi na sljedećim lokalnim i opštim izborima, a sve je u rukama političkih aktera i njihovog političkog umijeća, ali i spremnosti da održe predizborna obećanja i dosljednost u sprovođenju istih...

OD 21-OG APRILA DO 17-OG SEPTEMBRA, OD NADE DO POBJEDE

Pad Bosanske Krupe 21. aprila '92. doveo je do poniženja i gnjeva Krupljana, ali nakon prvog šoka i do rađanja nade u povratak u svoje popaljene sokake i avlije. Nada u povratak preko Une stvorila je 511. Slavnu bbr. koja je to i uspjela nakon epske borbe - trijumfalno, časno i pobjednički 17-og septembra 1992. godine. Zato naša kultura sjećanja treba da se zasniva na istini i pobjedama, da bi se na njima temeljilo povjerenje, optimizam i samopouzdanje, što dovodi do društva u kojem dominira emocija nade – najpoželjnije emocije za uspjeh jednog društva u cjelini! 

Ne sjećam se najbolje datuma, ali 21. april nikada neću zaboraviti, jer taj tužan datum predstavlja prekretnicu u životu svih Krupljana. Davne 1992. godine, tog datuma, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u brda oko Bosanske Krupe i započela brutalnu agresiju na naš grad, silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Pored ranijih jasnih naznaka takvog scenarija, ipak smo bili iznenađeni i protjerani na lijevu obalu Une.

Ovaj događaj ušao u istoriji USK-a trajno obilježivši moju generaciju koja je nespremna otišla u rat, da bi na kraju naučila da se bori, gubi i pobjeđuje, te konačno trijumfuje i oslobađa svoj rodni grad, ali u toj opsesiji povratka kući, nepovratno je izgubljena mladost, bezbrižnost, naivnost, a nažalost i mnogi životi. Bezbrižan način života koji smo vodili do 21. vijeka ostat će nedostižan za buduće generacije, a u usmenom prepričavanju izgledat će kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su išla u rat iz naivnosti i relativnog blagostanja tada "sitog" društva. Danas, kao roditelj, vidim užas kroz koji su prošli naši roditelji kada su nas godinama slali u bitke, ne znajući da li ćemo se vratiti živi.

Arapi imaju izraz "Al-Nakba" (katastrofa), a odnosi se na masovni egzodus skoro 850.000 Arapa iz Palestine 1948. g., nakon što su ih brutalno porazili cionisti. Naša kultura sjećanja još nije stvorila adekvatan pojam koji bi u potpunosti označio veličinu tragedije koja je zadesila multietničku prosperitetnu Bosnu krajem prošlog vijeka i fenomen raspada građanskog društva u  u današnje razoreno društvo. Koriste se termini -golgota, pogrom, egzodus i slično, ali nikada termin ep, koji bi figurativno označavao važan istorijski period ili kompletan događaj u određenom periodu. Ep je najadekvatniji termin za našu borbu za pravdu i povratak kući ruševina koje smo tamo zatekli, ali i zbog simboličnih ruševina društva i institucija koje su nastale nakon Dejtonskog sporazuma.

Anton Pavlovič Čehov je napisao da se drugi dio života pametne osobe sastoji u tome da se oslobodi gluposti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekla u prvom dijelu života. Krupljanima je stvarnost drugačija, jer nakon katastrofe koja nas je zadesila i ogromnog optimizma, snage i volje koji su nas vratili kući, obuzeli su nas bezvoljnost i pesimizam, a čaša nam nikad nije napola puna, već poluprazna. Istraživanja o prednostima optimizma, simbolično na primjeru napola pune čaše, pokazala su da je ona i puna i prazna, ali da su ljudi čija je čaša puna logično manje "žedni", sretniji, žive duže i uspješnije.

Optimističan pogled na život općenito nudi mnogo više mogućnosti, pa optimistični ljudi pokušavaju duže vrijeme savladati prepreke, isprobavaju više mogućnosti i uvijek traže novu. Mi kao društvo to znamo iz vlastitog ratnog iskustva, jer uvijek postoji osnova za optimizam, odnosno nadu, čak i da David pobijedi Golijata.

Dominique Moisi  u knjizi „Geopolitika emocija“ otvara nove perspektive u oblasti geopolitičkog promišljanja svijeta i budućnosti, tezom da svijetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje, a sve tri su snažno povezan sa poverenjem. Prema Moisijevim rečima, povjerenje je ključni faktor u načinu na koji narodi reaguju na izazove sa kojima se suočavaju, ali i u međusobnim odnosima, što određuje i tok njihove istorije. Jedna od poruka koju ova knjiga šalje je da „uprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i povjerenje“. Nije li to lekcija koju je naša kolektivna svijest trebala naučiti i dobro zapamtiti iz naše vlastite aprilske Al-Nakbe, ali i iz cijele istorije? Danas, kada je cijeli svijet u transformaciji, zaista nam je potrebna nada...

Važan katalizator za stvaranje dominantnih emocija (nade i povjerenja) koje je probudila naša "Al-Nakba" bilo je naše utočište od terora velikosrpskog fašizma. Mnogi Krupljani izbjegli sa desne obale Une, uključujući i moju porodicu, izbjegli su u Cazinsku krajinu. Jedan od velikih Krajišnika, čovjek krajiške tradicije u osjećanju i načinu razmišljanja, rahmetli akademik Muhamed Filipović Tunjo opisuje je ovako: „Treći dio Bosanske Krajine je onaj koji se zove Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina, a obuhvata sva područja od Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim, i to je najmanji, ali vrlo važan dio ukupne teritorije koju nazivamo bosanskohercegovačkom regijom. rečju, sa osmehom na licu, ali i sa iskrenom brigom za iznenadne posjetioce. Ovo je bilo prijeko potreban ohrabrenje i tračak nade da nismo sami, da smo dio dobrih, ponosnih i dobrih ljudi Krajišnika i da ćemo se, Božjom milošću, ponovo vratiti svojim kućama. 

Putnik musafir je svako ko je odvojen od svoje prave domovine, a u krajiškoj tradiciji čast je ukazati gostoprimstvo putniku ili prognaniku. Kao tradicionalisti, Krajišnici baštine neke važne segmente istočnjačke kulture, pa je vrlo vjerovatno da su ovaj dio gostoprimstva usvojili kao paradigmu kolektivističkih zajednica koje stavljaju grupu ispred pojedinca, za razliku od pripadnika zapadne kulture koji cijene individualizam i nezavisnost. više. Da nije tako, vjerovatno ne bi preživjeli brojne ratove i dugo opstali kao najzapadnija ispostava Osmanskog carstva. Taj krajiški merhamet, imanentan krajiškom duhu naših djedova i nana, pravi jasnu razliku između pojmova individualizma i kolektivizma i odraz je vladajuće filozofije i vrijednosti na ovim prostorima.

Upravo iz toga moramo crpiti snagu i raditi na tome da našu domovinu, kroz povjerenje, optimizam i samopouzdanje, dominantno prožme emocija nade, a ne straha i poniženja, jer mi to dokazano možemo. To je neophodno za našu budućnost, kao i za budućnost naše djece.

Napisao: Samir Jašaragić, mr. oec.

POMOĆ POLJOPRIVREDI I POLITIKA U VRIJEME KORONE

Posljednja sjednica OV Bosanska Krupa od 6-og aprila, uz to vanredna i sa samo dvije tačke odužila se na skoro tri sata? Prva tačka je predstavljena kao prijedlog dopune Poslovnika o radu Općinskog vijeća Bosanska Krupa na način da se Sjednice Općinskog vijeća, Kolegija i Komisija, mogu zakazati putem telefona, elektronski ili na drugi adekvatan način, a materijali se dostavljati elektronski, te da se sam čin glasanja vrši elektronski ili putem telefona riječima „za“, „protiv“ ili „suzdržan. Opozicija (SDA) i kolega iz pozicije, protivili su se ovakvoj izmjeni predstavljajući je kao preuranjenu mjeru, svojevrsno ograničenje prava vijećnika, udaru na demokratiju i pravo na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, ali i potencijalnu mogućnost manipulacije. Namjera predlagača je bila da se u vanrednim situacijama i potrebi izbjegavanja boravka u grupama i javnog okupljanja u zatvorenom prostoru osigura mogućnost održavanje sjednica putem neke od multimedijalnih aplikacija (npr. Zoom) i time smanji rizik širenja koronavirusa. Sasvim opravdano, pogotovo poslije debakla sa proslave u kompaniji “Igman” u Konjicu, kada se zaraza sa zlosretnog derneka proširila na tri kantona.

Moj vijećnički stav bio je zasnovan na učenju Adama Smitha, začetnika moderne ekonomske teorije iz 18-og vijeka i idejnom osnivaču trenutno preovlađujućeg ekonomskog  sistema zapadne civilizacije koji se globalizacijom proširio na skoro cjelokupnu planetu, odnosno liberalnom kapitalizmu. Naime, Smith kada piše o slobodnom tržištu i drugim slobodama predstavljenim u doktrini liberalnog kapitalizma smatra da je "liberalizam ideja da čovjek radi u vlastitom interesu i na svoj način, pritom poštujući prava i slobode drugih". Genijalni Smith naglasak stavlja na to je sloboda djelovanja ograničena pravima i slobodama drugih. Današnje korporativne sluge i zagovornici neoliberalizma pozivaju se na Smitha kao začetnika ideje (apsolutno) slobodnog tržišta, spretno izbjegavajući navedeni stav i ograničenja. Shodno rečenom i pravo odabira načina javnog izražavanja i djelovanja nema prednost pred pravima i slobodama drugih da ne budu kolateralne žrtve (zaraženi) usljed okupljanja 30-ak ljudi u zatvorenom prostoru na par sati. Nakon diskusije, koja bi bila preduga i u normalnim uslovima rada, tačka je izglasana.

Druga tačka bila je prijedlog Pravilnika o načinu utroška sredstva za poticaj primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Za ovakvu subvenciju osigurat će se 300.000 KM iz Budžetu Općine, mada nije rečeno da li je u to uračunato i 80.000 KM koje je Vlada USK prošle sedmice odredila za poticaj poljoprivredi na području općine Bosanska Krupa (programom je određeno ukupno 800.000 KM za sve općine USK). Nakon duge i zamorne diskusije koja se bavila detaljima Pravilnika isti je na kraju usvojen jednoglasno?! Kolega A.Š., inače vlasnik uspješne farme koja se neprestano modernizuje u stalnoj borbi za opstanak na surovom tržištu, vjerovatno je skratio raspravu svojim autoritativnim stavom poljoprivrednog proizvođača da usvajanje ovog pravilnika nema alternative, te da je isti potrebno usvojiti.

Ova prijekopotrebna mjera sa namjerom da potakne i pomogne poljoprivrednu proizvodnju, te sačuva resurse u ovoj privrednoj oblasti, obezbjeđujući repromaterijal za sjetvu kukuruza, graha ili krompira, svakako je dobrodošla i očekivana u ovakvoj situaciji. Sredstva su trebala biti značajnija i sa ranije održanom javnom raspravom na kojoj bi se ova mjera predstavila. Naravno i sa urađenom Cost-benefit analizom i stručnim predavanjem koje bi eventualno motivisalo što širu baze stanovništva da obrađuju zapuštene poljoprivredne parcele koje sve više preuzima ambrozija. Ali zašto nekoga treba motivisati da obrađuje zemlju svojih djedova?

U knjizi „Ekonomski razvoj“, krucijalnom djelu u ovom području ekonomije, M. Todaro i S. Smith daju odgovore na pitanja koji su to izvori ekonomskog razvoja i dugoročnog rasta, te navode razloge zašto su manje razvijene zemlje siromašne i nude strategije koje im mogu pomoći u rješavanju tih problema, odnosno što bi se u novogovoru reklo - izazova. U dijelu o poljoprivredi Todaro i  Smith navode specijalizirano imanje kao konačnu i najnapredniju fazu individualnog dobra u ekonomiji sa mješovitim tržištem. Ovaj tip zemljoradnje je dominantan u naprednim industrijaliziranim državama i posljedica evoluiranja kao odgovora na razvoj u drugim područjima državne ekonomije i paralelnog razvoja sa njim. To se odnosi na općenito poboljšanje životnog standarda, biotehnološki i tehnički napredak, širenje državnih i međunarodnih tržišta i slično. 

U specijaliziranoj zemljoradnji više osnovni cilj nije osiguravanje hrane za porodicu sa određenim viškom za prodaju, nego čista komercijalna zarada koja postaje i kriterij uspjeha,  a ostvarivanje maksimalnih prihoda po hektaru potpomognuto vještačkim i prirodnim resursima postaje cilj djelatnosti gazdinstva. Jednostavno rečeno sav urod je namijenjen prodaji uz uvažavanje svih relevantnih ekonomskih koncepata poput fiksnih i promjenjivih troškova, uštede, ulaganja i stope prihoda, tržišne cijen, subvencije i slično. Naglasak u pogledu iskorištavanja resursa više nije na zemlji, vodi ili radnoj snazi, nego na akumulaciji kapitala tehnološkom napredku i naučnom istarživanju i razvoju s ciljem stimuliranja većeg nivoa proizvodnje i produktivnosti. Moglo bi se reći da specijalizirano imanje slijedi koncept poslovanja multinacionalnih korporacija.

Gdje je poljoprivreda poharane Bosne u ovakvom viđenju stvari? Koliko ima nade da se kod nas ostvari konkurentska prednost rame uz rame sa ovako naprednim konceptom? Ali najvažnije pitanje kome svi znamo odgovor jeste - nije li previše kasno za spas poljoprivrede? Teško je i uporediti naša brdovita imanja obrađivana pouzdanim, ali odavno izraubovanim traktorima IMT 539, sa ovako efikasnim plantažama baziranim na uzgoju samo jedne kulture namijenjene prodaji, a kamoli kontemplirati o ranije spominjanom udaru na demokratiju i pravu na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, istih onih koji ne posustaju u svom izboru ni nakon tri decenije.

ORGANIZACIONA KLIMA u funkciji ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala

1. UVODNA RAZMATRANJA

Već decenijama unazad kao dominantno mišljenje o najvećoj dragocjenosti u nekom privrednom subjektu ili organizaciji nametnulo se ono koje ističe značaj zaposlenih nasuprot kapitalu i tehnologiji, ili kako je to jednostavno u svom stilu formulisao Peter Drucker  navodeći da je ključ za postizanje uspjeha otkrivanje potencijala ljudi i ulaganje vremena u njegov razvoj. U tom kontekstu je i izjava koju je svojevremeno za magazin Fortune dao Bill Gates, osnivač kompanije Microsoft, a koja glasi: „Odvedite nam dvadeset najboljih ljudi i Microsoft će postati jedna potpuno nevažna kompanija”. Upravo su zaposleni sa svim svojim sposobnostima najznačajniji resurs kojim neka organizacija raspolaže, a taj resurs podrazumjeva ukupan duhovni i fizički potencijal zaposlenih, kako iskorišteni, tako i skriveni ili neiskorišteni. Stoga ne iznenađuje da su ljudski potencijali u centru pažnje savremenog menadžmenta, a pristup menadžmentu ljudskih potencijala kao specifičnoj filozofiji menadžmenta dobio dominantan, moglo bi se reći i kultni položaj u teoriji i praksi menadžmenta  koji se ogleda u stavu da se na ljude gleda kao na najvažniji resurs i potencijal, te ključni faktor u primjeni strategije, ali i ključnu strategiju i konkurentsku prednost, pa se i savremeni menadžment primarno bavi upravljanjem ljudskim potencijalima, kao osnovom snage i konkurentnosti savremene organizacije, bila da je riječ o poslovnoj ili neprofitnoj organizaciji.

Konstantne i ubrzane promjene koje prate prelaz od industrijskog ka informatičkom dobu ekonomije generisale su hiperpromjene u okruženju koje nameću nove izazove razvoju ekonomske stvarnosti. U tom kontekstu Drucker smatra da se nalazimo u jednom od onih istorijskih razdoblja koja se pojavljuju svakih 200 ili 300 godina, kada ljudi više ne razumiju svijet i kada prošlost nije dovoljna za objašnjavanje budućnosti. Na navedene hiperpromjene i proces globalizacije, koji je doveo do internacionalizacije konkurencije poslova, javlja se trend nastojanja menadžera da se u proizvodnji dobiju proizvodi visokih kvaliteta, odnosno da se stvore konkurentske prednosti kroz efikasno upravljanje ljudskim resursima. Takva situacija na sve izazovnijem globalnom tržištu, uz spoznaju važnosti ljudskih resursa kao ključnog i nazamjenjivog faktora organizacione učinkovitosti, dovela je do pretpostavki za proučavanje svih aspekata ljudskih potencijala, tako da se sve intenzivnije proučava i koncept organizacione klime kao jedno od nedovoljno istraženih i primijenjenih istraživačko-naučnih područja, ali i  poslovna potreba organizacija da se pronađu novi izvori za izgradnju i održavanje konkurentskih prednosti.

Koncept organizacione klime je teško razdvojiv od koncepta organizacione kulture koji se u akademskim istraživanjima tretira kao konceptualni most između organizacionog ponašanja i strateškog menadžmenta. Organizaciona klima kao koncept datira od 1939-e godine i većina autora je do 80-ih godina pisala o konceptu organizacijske klime, dok je nakon uvođenja termina organizacione kulture 1979-e godine stariji koncept zamijenjen konceptom organizacione kulture, pri čemu se na organizacionu ili korporativnu klimu počelo gledati kao na manifestaciju ili „vidljivi“ izraz organizacione kulture.

Organizaciona klima i organizaciona kultura su kompleksni fenomeni i mogu se posmatrati sa raznih aspekata. Organizaciona klima se može posmatrati kao posebna funkcija ili praksa menadžmenta ljudskih potencijala, ali i kao svojstvo organizacije i posljedica svih praksi menadžmenta i menadžmenta ljudskih potencijala ili jedan od pokazatelja njihove uspješnosti. Ona je time neodvojiva od menadžmenta ljudskih potencijala i u ovom radu ćemo je pokušati sagledati u kontekstu njene funkcije ostvarivanju specifičnih ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala.

BiH kao zemlja u tranziciji opterećena mnogim neriješenim problemima ima očigledan problem sa nedostatkom kapitala za investiranje u postojeća privredna preduzeća, ali i nemogućnost izgradnje konkurentske prednosti na internacionalnom tržištu. Razlozi za takvo stanje su mnogobrojni, a kao neki od njih u literaturi se navode: nedovoljna konkurentnost, visok nivo korupcije, nestabilna politička situacija, nedovoljno razvijena vladavina zakona, opća neimaština, niska produktivnost, nesigurnost mogućih investitora da će osigurati dobit, opći nedostatak entuzijazma i slično. Jedan od mogućih razloga je i nedovoljna iskorištenost menadžmenta ljudskih potencijala kao specifične filozofije menadžmenta, koja u zaposlenima vidi najdragocjeniji resurs koji organizacija može imati i na osnovu koga može stvarati oslonac za izgradnju konkurentske prednosti. U tom slučaju se kao problem postavlja pitanje kako takvo stanje promijeniti nabolje uz što manja materijalna ulaganja.

Kao jedan od mogućih odgovora na to pitanje ovaj Rad nudi koncept organizacione klime. Organizaciona klima kao specifičan organizacioni fenomen u našim preduzećima je najčešće zanemarena od strane menadžmenta i stoga nedovoljno razvijena, tj. neadekvatno oblikovana. Uz neznatna materijalna ulaganja menadžment može značajno poboljšati organizacionu klimu i na taj način je staviti u funkciju stvaranja oslonca za izgradnju konkurentske prednosti i ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala, a samim time i unaprjeđenje poslovanja općenito. Upravo je to i problem ovoga rada, pri čemu je predmet istraživanja menadžment ljudskih potencijala, a uže područje organizaciona klima.Na osnovu navedenog postavićemo glavnu i pomoćne hipoteze ovog Rada. Glavna hipoteza je da se na problem iskoristivosti potencijala zaposlenih pri ostvarivanju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala može pozitivno uticati stvaranjem i oblikovanjem adekvatne i učinkovite organizacione klime. Dakle, postoji pozitivna veza između dobrog upravljanja ljudskim potencijalima na stvaranju učinkovite organizacione klime i uspješnog ostvarivanja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Našu glavnu hipotetičku tvrdnju operacionalizujemo preko i pomoću pomoćnih hipotetičkih tvrdnji. Prva hipoteza glasi da je koncept organizacione klime snažno povezan sa ostvarivanjem ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Druga hipoteza je tvrdnja da je za uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala potrebna učinkovita organizaciona klima i obratno, za uspješno stvaranje i oblikovanje učinkovite organizacione klime je potrebno uspješno funkcionisanje menadžmenta ljudskih potencijala.I posljednja pomoćna hipoteza bi glasila da programi organizacionih promjena koji nisu popraćeni učinkovitom organizacionom klimom, imaju nedovoljan potencijal za proizvodnju trajnih poboljšanja organizacionih performansi.

Iz navedenog može se zaključiti da je svrha ovog Rada da prikaže organizacionu klimu u funkciji ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala. Naučni cilj ovog Rada je da predstavi kompleksan problem organizacione klime i utvrdi njegovu nepobitnu povezanost sa menadžmentom ljudskih potencijala, te da prikaže načine kako da se ona stavi u funkciju ostvarenju ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala i tako potvrdi ili odbaci postavljene hipoteze. Pragmatični cilj ovog Rada je pokušaj da se iznađu praktična rješenja od koristi menadžerima kako da stvore i oblikuju organizacionu klimu koja će unaprijediti menadžment ljudskih potencijala, radi lakšeg ostvarenja ciljeva menadžmenta ljudskih potencijala koji su kompatibilni s ciljevima preduzeća, sa posebnim naglaskom na ljude kao najvrijedniji resurs koji organizacija može imati.

Opširnije na:

www.academia.edu Jašaragić ORGANIZACIONA KLIMA U FUNKCIJI OSTVARENJA SPECIFIĆNIH CILJEVA HRM-a

ZDRAV RAZUM I ODBJEGLA PAMET PROTIV ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE

Našoj maloj i siromašnoj zemlji uprkos zlokobnoj prijetnji pružena je rijetka mogućnost da izađe kao pobjednik u borbi sa zloćudnim neprijateljem koji je strah i trepet za većinu moćnih i bogatih svjetskih sila. I to koristeći samo jedan jedini domaći resurs kojim naša zemlja obiluje. Dovoljno je samo slušati glas razuma i struke, te se disciplinovano i odgovorno pridržavati par jednostavnih pravila. Nažalost debakl sa derneka povodom jubileja 70 godina kompanije „Igman“ u Konjicu ne ulijeva nadu da ćemo u koronakrizi iskoristiti resurs koji već odavno najuspješnije izvozimo – zdravu bosansku pamet...

Naime, nadležni su propustili priliku da na vrijeme i adekvatno reaguju nakon što je utvrđeno da je na proslavi u kompaniji “Igman” u Konjicu boravila osoba iz Srbije zaražena virusom Covid-19. Čak i potvrđivanja nastanka nekoliko slučajeva zaraze, nije ih alarmiralo da poduzmu sve mjere da se širenje virusa spriječi. Čak nisu obavijestili ni brojne novinare koji su bili prisutni na proslavi. Sama ideja organizovanja derneka sa skoro 200 zvanica u jeku koronakrize vrhunac je  bahatosti i manjka razuma. Čitavu situaciju dodatno je uprskalo testiranje preko veze privilegovanog premijera Novalića i ministra Džindića, koje je srećom dalo negativan rezultat. Dodatno me obeshrabruje i novi video na kome Novalić bezuspješno nastoji da stavi masku za lice. Nadu ne ulijeva  ni jalovo saopštenje za javnost naknadne pameti firme „Igman“ dd Konjic kojim izražavaju „najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj smo se trenutno svi našli“. Od žaljenja zaraženima neće biti bolje. Niko nije dao ostavku, niti je pozvan na odgovornost onaj ko je dozvolio masovnu proslavu unatoč očiglednim rizicima. Opet se sve svodi na zanemarivanje tog našeg jedinstvenog resursa koji pojedini zvaničnici ostavljaju kod kuće kada krenu na posao. Zašto je to tako? Zašto oni koji bi trebali biti najrazumniji redovno donose odluke  zbog kojih se pitamo da nisu možda bili pod cugom? I to tako nije samo kod nas. Zašto ne koriste zdrav razum? Doduše ima izuzetaka koji su svakako na nivou zadatka i koji ulijevaju povjerenje da mogu i znaju kako se nositi sa ovom krizom. Malo ih je, ali ih ima. Predano rade i stavljaju se u potpunosti na raspolaganje građanima...

Koronakriza je pokrenula još jednu u nizu megapromjena. Megapromjena je promjena velikog obima koja se odvija izuzetnom brzinom, bar je tako definišu autori "Megapromjene", Economistova zbornika o tome "kako će svijet izgledati 2050". Ova megapromjena će svakako dovesti do i do postepene, ali duboke, promjene svijesti i prioriteta društva. U tom pravcu posebno je inspirativna navodna izjava bivše španjolske ministrice poljoprivrede Isabele Garcíe Tejerin. Izjava glasi: „Nogometašima dajete miljun eura mjesečno, a znanstvenicima 1800. Idite kod Ronalda i Messija po lijek za virus!”. Nakon što se pojavila na društvenim mrežama u Španiji za nekoliko sati je prevedena i na brojne druge jezike. Mnogi od nas su je ovih dana dijelili sa svojih profila. Naknadno je utvrđeno da je ova izjava lažna, ali upravo to koliko smo kolektivno skloni povjerovati u ovakvu izjavu, pa i u to da ista dolazi od ugledne naučnice – govori  koliko smatramo da je ista i utemeljena i opravdana. Jesmo li tako mislili do juče. Štaviše da li smo o tome ikad i razmišljali? Kolika sredstva većina nas ulaže u suštini nevažne stvari. Kako smo kao društvo i civilizacija poredali prioritete? Zašto kao društvo toliko mnogo cijenimo sportiste, a toliko malo naučnike i pamet općenito?

U ovoj krizi koja je možda djelo hibridnog, odn. biološkog rata, mnogi vide priliku, a posebno veliki geopolitički igrači. Ali možda i mi sami imamo priliku u većoj ili manjoj samoizolaciji promišljati o neodrživosti postojećeg društvenog sistema, ali i stvarnih i istinskih vrijednosti. Slavni britanski istoričar  Sir John Glubb u svom čuvenom eseju „Sudbina imperija“ još davne  1976. godine zaključio je da svaka civilizacija i imperija prolazi kroz šest karakterističnih razvojnih faza od nastanka do nestanka sa istorijske pozornice. Zanimljivo je da šestu fazu, fazu dekadencije, karakterišu pesimizam, sebičnost, površnost i lakomislenost  građana - potrošača koji postaju teret državi, željni hljeba i igara, te njihova fascinacija sportistima i sličnim netipičnim herojima nasuprot ranije slavljenim vojskovođama, pionirima, istraživačima, naučnicima, intelektualcima i slično. Razum i pamet u toj fazi nisu na cijeni. Država takvu fascinaciju podržava da bi odvukla pažnju sa opšteg devastiranja i odumiranja. Glubb je ovu fazu obrazložio na primjeru drevnog Rima. Navodno je tada najprofitabilniji gladijator po imenu Gaius Appoleius Diocles od nagrada uspjeo steći bogatstvo od 35 miliona sesteraca. Ekvivalent tom bogatstvu danas bi bilo nekoliko milijardi dolara. I to samo ubijajući svoje radne kolege...

Da li i naša podrška fabriciranoj izjavi bivše španjolske ministrice predstavlja znak da smo uz toliko nagovještaja propadanja zapadne civilizacije, čiji smo i mi jedan od izdanaka, letargično svjesni da su ovakva civilizacija i materijalističke i isprazne vrijednosti koje ona zastupa osuđeni na propast? Da li  će nas dolazak četiri jahača apokalipse, koji po intrigantnom proročanstvu predstavljaju pohlepu, ratove, glad i bolesti, te u konačnici smrt, ali i naš odgovor na njih u vidu predstojećih megapromjena, preobraziti u bolje i razumnije društvo? Iskreno se nadam da hoće...

Piše: Samir Jašaragić, mag. oec.