ZDRAV RAZUM I ODBJEGLA PAMET PROTIV ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE

Našoj maloj i siromašnoj zemlji uprkos zlokobnoj prijetnji pružena je rijetka mogućnost da izađe kao pobjednik u borbi sa zloćudnim neprijateljem koji je strah i trepet za većinu moćnih i bogatih svjetskih sila. I to koristeći samo jedan jedini domaći resurs kojim naša zemlja obiluje. Dovoljno je samo slušati glas razuma i struke, te se disciplinovano i odgovorno pridržavati par jednostavnih pravila. Nažalost debakl sa derneka povodom jubileja 70 godina kompanije „Igman“ u Konjicu ne ulijeva nadu da ćemo u koronakrizi iskoristiti resurs koji već odavno najuspješnije izvozimo – zdravu bosansku pamet...

Naime, nadležni su propustili priliku da na vrijeme i adekvatno reaguju nakon što je utvrđeno da je na proslavi u kompaniji “Igman” u Konjicu boravila osoba iz Srbije zaražena virusom Covid-19. Čak i potvrđivanja nastanka nekoliko slučajeva zaraze, nije ih alarmiralo da poduzmu sve mjere da se širenje virusa spriječi. Čak nisu obavijestili ni brojne novinare koji su bili prisutni na proslavi. Sama ideja organizovanja derneka sa skoro 200 zvanica u jeku koronakrize vrhunac je  bahatosti i manjka razuma. Čitavu situaciju dodatno je uprskalo testiranje preko veze privilegovanog premijera Novalića i ministra Džindića, koje je srećom dalo negativan rezultat. Dodatno me obeshrabruje i novi video na kome Novalić bezuspješno nastoji da stavi masku za lice. Nadu ne ulijeva  ni jalovo saopštenje za javnost naknadne pameti firme „Igman“ dd Konjic kojim izražavaju „najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj smo se trenutno svi našli“. Od žaljenja zaraženima neće biti bolje. Niko nije dao ostavku, niti je pozvan na odgovornost onaj ko je dozvolio masovnu proslavu unatoč očiglednim rizicima. Opet se sve svodi na zanemarivanje tog našeg jedinstvenog resursa koji pojedini zvaničnici ostavljaju kod kuće kada krenu na posao. Zašto je to tako? Zašto oni koji bi trebali biti najrazumniji redovno donose odluke  zbog kojih se pitamo da nisu možda bili pod cugom? I to tako nije samo kod nas. Zašto ne koriste zdrav razum? Doduše ima izuzetaka koji su svakako na nivou zadatka i koji ulijevaju povjerenje da mogu i znaju kako se nositi sa ovom krizom. Malo ih je, ali ih ima. Predano rade i stavljaju se u potpunosti na raspolaganje građanima...

Koronakriza je pokrenula još jednu u nizu megapromjena. Megapromjena je promjena velikog obima koja se odvija izuzetnom brzinom, bar je tako definišu autori "Megapromjene", Economistova zbornika o tome "kako će svijet izgledati 2050". Ova megapromjena će svakako dovesti do i do postepene, ali duboke, promjene svijesti i prioriteta društva. U tom pravcu posebno je inspirativna navodna izjava bivše španjolske ministrice poljoprivrede Isabele Garcíe Tejerin. Izjava glasi: „Nogometašima dajete miljun eura mjesečno, a znanstvenicima 1800. Idite kod Ronalda i Messija po lijek za virus!”. Nakon što se pojavila na društvenim mrežama u Španiji za nekoliko sati je prevedena i na brojne druge jezike. Mnogi od nas su je ovih dana dijelili sa svojih profila. Naknadno je utvrđeno da je ova izjava lažna, ali upravo to koliko smo kolektivno skloni povjerovati u ovakvu izjavu, pa i u to da ista dolazi od ugledne naučnice – govori  koliko smatramo da je ista i utemeljena i opravdana. Jesmo li tako mislili do juče. Štaviše da li smo o tome ikad i razmišljali? Kolika sredstva većina nas ulaže u suštini nevažne stvari. Kako smo kao društvo i civilizacija poredali prioritete? Zašto kao društvo toliko mnogo cijenimo sportiste, a toliko malo naučnike i pamet općenito?

U ovoj krizi koja je možda djelo hibridnog, odn. biološkog rata, mnogi vide priliku, a posebno veliki geopolitički igrači. Ali možda i mi sami imamo priliku u većoj ili manjoj samoizolaciji promišljati o neodrživosti postojećeg društvenog sistema, ali i stvarnih i istinskih vrijednosti. Slavni britanski istoričar  Sir John Glubb u svom čuvenom eseju „Sudbina imperija“ još davne  1976. godine zaključio je da svaka civilizacija i imperija prolazi kroz šest karakterističnih razvojnih faza od nastanka do nestanka sa istorijske pozornice. Zanimljivo je da šestu fazu, fazu dekadencije, karakterišu pesimizam, sebičnost, površnost i lakomislenost  građana - potrošača koji postaju teret državi, željni hljeba i igara, te njihova fascinacija sportistima i sličnim netipičnim herojima nasuprot ranije slavljenim vojskovođama, pionirima, istraživačima, naučnicima, intelektualcima i slično. Razum i pamet u toj fazi nisu na cijeni. Država takvu fascinaciju podržava da bi odvukla pažnju sa opšteg devastiranja i odumiranja. Glubb je ovu fazu obrazložio na primjeru drevnog Rima. Navodno je tada najprofitabilniji gladijator po imenu Gaius Appoleius Diocles od nagrada uspjeo steći bogatstvo od 35 miliona sesteraca. Ekvivalent tom bogatstvu danas bi bilo nekoliko milijardi dolara. I to samo ubijajući svoje radne kolege...

Da li i naša podrška fabriciranoj izjavi bivše španjolske ministrice predstavlja znak da smo uz toliko nagovještaja propadanja zapadne civilizacije, čiji smo i mi jedan od izdanaka, letargično svjesni da su ovakva civilizacija i materijalističke i isprazne vrijednosti koje ona zastupa osuđeni na propast? Da li  će nas dolazak četiri jahača apokalipse, koji po intrigantnom proročanstvu predstavljaju pohlepu, ratove, glad i bolesti, te u konačnici smrt, ali i naš odgovor na njih u vidu predstojećih megapromjena, preobraziti u bolje i razumnije društvo? Iskreno se nadam da hoće...

Piše: Samir Jašaragić, mag. oec.

KAD MUDRACI UTIHNU

Koliko smo kao narod svjesni šta nam je u naslijeđe zavještao akademik Muhamed Filipović i da li digitalno doba dozvoljava postojanje drevnih mudraca...

Gledajući klince i razmišljajući o tezi proslavljenog edukatora dr. Johna Holta u kojoj iznosi stav da svako dijete koje može provesti nekoliko sati dnevno s odraslim osobama koje voli, a koje je zainteresirano za svijet i voli razgovarati o njemu, može mnogo više naučiti iz tog razgovora nego što bi naučilo za pet dana u školi, ne mogu, a da ne vidim analogiju sa činjenicom koliko kao društvo učimo od javne komunikacije onih rijetkih dobronamjernih, iskrenih i mudrih autoriteta, mislioca koje komunikologija kvalifikuje i kao tvorce mišljenja (Opinion Leaders). Logično je da je većina nas željna informacija, a manji broj i znanja i mudrosti, i na tom putu smo u procesu individualnog, ali i kolektivnog intelektualnog rasta. Zbog toga bismo slobodno mogli reći da smo na simboličnom nivou za rijetke velike umove poput znatiželjne djece.

Jedan od tih mislioca, svakako je i rahmetli akademik prof.dr.  Muhamed Filipović - Tunjo,  jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pored toga što je u javnosti bio zapažen kao istaknuti filozof, pisac i esejist, erudita i akademik Filipović ostaće zapamćen po svom zalaganju za afirmaciju istorijskog nacionalnog imena Bošnjaci i obnovu bosanske državnosti, što ga svrstava u red istaknutih bošnjačkih patriota u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Od Muhameda Filipovića moglo se mnogo naučiti, ali ovdje je zgodno ponovo istaknuti  detalj iz ranije spomenute misli dr. Holta o djeci. Naime, on tvrdi da djeca u kratkom druženju sa odraslim osobama mogu naučiti mnogo više nego za cijelu sedmicu u školi, ali uz uslov da te osobe i vole. Ključni sastojak ovog recepta je ljubav, povjerenje, poštovanje, odnosno  sa druge strane empatija  kao  jedna od uzvišenih ljudskih osobina i osnov za svu vrstu ponašanja koje jednostavno zovemo “dobrotom”. Oni koji su sa znatiželjom čitali, slušali i razmišljali o onome što je rahm. Muhamed prenosio postajali su bogatiji znanjem i duhom, te su razvijali osjećaj kritičkog mišljenja, što je vodilo razumijevanju istorijskih okolnosti koje su uslovljavale njegovo djelovanje, te tako i shvatanja njegovog doprinosa našem razumijevanju istorijskog identiteta, osobitog prabića, tradicije, kulture, nacionalnog ponosa, i svega onoga što naša kulturno-istorijska posebnost podrazumjeva. U rovovima tokom rata s oduševljenjem slušali smo ga kako u ulozi diplomate drži lekcije šovinističkim SANU kvaziintelektualcima koji su čerečili Bosnu. Na njihovu mržnju i pozive na uništenje cijelog jednog naroda, on je, onako begovski dostojanstveno, pozivao na sabur, praštanje, toleranciju, hrabrost, dobrotu i požrtvovanost uz stalnu uvjeravanje da je Bosne bilo i da će je biti. Uspjeo je i u nastojanjima da naše elite prihvate ime Bošnjaci. Kad je većina mudro šutala, Filipović je 1967. g. pisao o „Bosanskom duhu u književnosti“ i tome da je Bosna prije svega svoja, zbog čega je privremeno bio isključen iz Saveza komunista.

Dan nakon njegove dženaze iz Viteškog Bužima od pripadnika Patriotske lige potekla je inicijativa da jedna ulica nosi ime akademika Muhameda Filipovića, što me je lično jako obradovalo. Ono što me je zabrinulo i zaprepastilo, jeste da je na objavu te vijesti na jednom lokalnom portalu, pored komentara odobravanja ili neodobravanja realizacije jedne takve inicijative, bilo i krajnje degutantnih komentara, pa čak i izljeva mržnje. I sve to u gradu koji je M. Filipović izuzetno volio i cijenio, pa često i pohodio. Da li je u pitanju sujeta, zloba, politikanstvo, nepoznavanje činjenica ili nesposobnost razlikovanja mediokriteta od istinske veličine ne mogu razumjeti. Možda digitalno doba koje je omogućilo postojanje fb instant mudraca negira mogućnost postojanja stvarnih mudraca izvan virtuelnog svijeta, a i Filipović je svojim eruditskim znanjem zaslužio taj epitet, te takve koji su do juče bili među nama ne priznaje i negira?

Bilo kako bilo M. Filipović će zauvijek ostati upisan u istoriji Bosne kao simbol  intelektualnih vodilja patriotskih snaga. Zbog toga sam ispred svoje političke organizacije - Narod i Pravda, koja se zalaže da se problemi rješavaju čestitošću, radom i poštenjem, a ne milijardom kako neku noć Dino Konaković reče na Face TV, a što je i u „Bosanskom duhu“ za koji se je  toliko zalagao M. Filipović, podnio inicijativu kao općinski vijećnik da jedna ulica u Bosanskoj Krupi nosi ime akademika Muhameda Filipovića. Zbog svega rahmetli Muhamed i naša djeca su to zaslužili...

BUDUĆNOST NATO PAKTA I ZAPADNE MOĆI IZMEĐU VANJSKIH PRIJETNJI I UNUTRAŠNJIH PODJELA

I više je nego sigurno da se polako ostvaruju prognoze Zbigniewa Brzezinskog, jednog od glavnih svjetskih geostratega, opisane u njegovom posljednjem djelu iz 2012.g. „Strateška vizija: Amerika i kriza globalne moći“. Brzezinski tvrdi da će Zapad predvođen SAD-om ubrzano gubiti ekonomsku i vojnu moć, a domino efektom će Kina do 2025. g. preuzeti primat vodeće globalne ekonomske i vojne sile što će u potpunosti promijeniti svjetske odnose kakve sada poznajemo...

Pogled na perspektivu ekonomskog razvoja USK

Pogled na perspektivu ekonomskog razvoja USK 

U javnom mnijenju i političkim debatama BiH kao zemlje u tranziciji, što je samo eufemistički termin za uspostavljanje kapitalizma u sirovom obliku, ekonomija i ekonomska pitanja ne da ne dominiraju, nego su pitanja od drugorazredne važnosti. Zašto je tako kad znamo da društvo treba stalno da razvija svijest o značaju ekonomije za sve ostale aspekte društvenog života. Nalazimo se u vremenu konstantnih i ubrzanih promjena koje prate prelaz od industrijskog ka informatičkom dobu ekonomije i koje su generisale hiperpromjene u okruženju koje nameću nove izazove razvoju ekonomske stvarnosti. U tom kontekstu otac modernog menadžmenta Peter Drucker smatra da se nalazimo u jednom od onih istorijskih razdoblja koja se pojavljuju svakih 200 ili 300 godina, kada ljudi više ne razumiju svijet i kada prošlost nije dovoljna za objašnjavanje budućnosti.

Dakle u uslovima hiperpromjena i procesa globalizacije, koji su doveli do internacionalizacije konkurencije poslova, BiH kao zemlja u tranziciji opterećena mnogim neriješenim problemima pokušava da nađe svoje mjesto i pokrene ekonomski razvoj. Pri tom se kao očigledan problem javlja nedostatak kapitala za investiranje u postojeća privredna preduzeća, ali i nemogućnost izgradnje konkurentske prednosti na internacionalnom tržištu. Razlozi za takvo stanje su mnogobrojni, a kao osnovni su sljedeći: nedovoljna konkurentnost, visok nivo korupcije, nestabilna politička situacija, nedovoljno razvijena vladavina zakona, pravna nesigurnost, nepovoljna pravna legislativa, fiskalna nestabilnost, opća neimaština, niska produktivnost, općenita nesigurnost mogućih investitora da će osigurati dobit, opći nedostatak entuzijazma i slično. Svi nabrojani razlozi su inherentni poratnom i postkonfliktnom društvu, i karakterišu zemlje koje Jeffry Sax svrstava u grupu gubitnica globalizacije, na marginalnoj poziciji naspram zemalja dobitnica koje koriste pogodnosti globalizacije.

Nažalost nacija nije sposobna da odgovori na kompleksan izazov kreiranja i održavanja okruženje koje podržava konkurentnost preduzeća. To je krucijalni i izuzetno kompleksan problem. Više je uzroka tog problema, ali svi oni imaju negativne sinergetske efekte na privredu. Jedan od osnovnih uzroka je nedostatak odgovornosti i moralnih vrijednosti kod ključnih donosioca odluka, ali i svih onih koji su žmirili na takvo ponašanje i neozbiljnost. Drugi je neoliberalna dogma koja nam je nametnuta, ali i prihvaćena od strane političkih elita. Žao mi je što nemamo dovoljno prostora da obrazložimo štetne posljedice Washingtonskog konsenzusa kao strategije liberalizacije, privatizacije i deregulacije ekonomije, praćene programima strukturalnog prilagođavanja. Prihvaćanje ovakve razvojne strategije i sprovođenje paketa strukturalnih i stabilizacijskih reformi bilo je uslov za dobivanje povoljnih kredita MMF-a i ista strategija nametnuta svim zemljama u tranziciji uzrokovala je teško stanje u skoro svim tim zemljama, a naročito tragično u nefunkcionalnoj države kakva je BiH. Još prije jednog vijeka njemački ekonomist Friedrich List primijetio je da bilo kakav vid slobodne trgovine sa razvijenijim i ekonomski i politički moćnijim zemljama od sopstvene predstavlja klasično ekonomsko podjarmljivanje. Postoje određeni pozitivni efekti tog paketa reformi koje naše vladajuće elite nisu uspjele kontrabalansirati sa negativnim efektima i krenuti putem ekonomskog razvoja. Konkretno trenutna stopa rasta od oko 3% ne može se smatrati ekonomskim rastom, jer se u dogledno vrijeme ne mogu vidjeti značajniji efekti takve stope rasta. Mi već duži period živimo na dug! Ciljana stopa rasta ne bi smjela biti ispod granice od 6-7 %.

NEDOSTATAK INVESTICIJA U USK

Kada se ovi problemi spuste na nivo USK oni se multiplificiraju i stanje postaje neodrživo, privreda i budžeti su pred kolapsom, a cjele porodice odlaze na zapad i ostavljaju pusta ognjišta. Kad nas nije raselio rat, neodgovorna politika to uspijeva kudikamo efikasnije. Sa ekonomskog aspekta, odnosno SWOT analizom privrede USK kao dominantna prijetnja ekonomskom razvoju USK nameće se problem zaobilaženja ili odljeva kapitala zbog nemogućnosti investicija. To je i srž problema ekonomskog razvoja, ne samo USK, već Zapadnog Balkana u cjelosti. Ipak na USK stanje je najdramatičnije. Sagledavajući Balkan kao dvorište i presudno žarite interesa EU i njenog razvijenog kapitalizma nameću se sljedeći zaključci. Kapital kojeg u EU ima i više nego dovoljno, uvijek iznova traži i iznalazi mogućnost da se ponovo oplodi. Investitori općenito tragaju za povoljnim prilikama u kojima bi investirali vlastita sredstva, uz prihvatljiv nivo rizika i povrat ulaganja (ROI), odn. postotak neto profita nakon oporezivanja od investicije preduzete za ostvarivanje toga profita. ROI je jedan od najčešće korišćenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih projekata. Svim investitorima koji pristižu u USK, bilo iz EU, bilo sa Istoka, po pravilu pod patronatom i podrškom svojih vlada, ideologija profita je jedina konstanta i pravilo. Našoj privredi priliv kapitala je prijeko potreban, ali u protekla skoro tri desetljeća tranzicije su nas veći investitori uglavnom zaobilazili i kao posljedica toga smo došli na periferan ekonomski položaj u bližem okruženju. Stoga je dugoročno potrebno ostvariti sve preduslove da do priljeva kapitala i dođe. Kratkoročno je potrebno iskoristiti ono što se trenutno nudi, a nije dovoljno iskorišteno, a to su predpristupni fondovi EU i svi drugi dostupni fondovi.

KAKO POKRENUTI EKONOMIJU USK

Sagledavši ranije opisani ambijent u kome se nalazi USK, kao odgovor na ovakvo stanje politika USK mora biti rezultat sučeljenih stručnih argumenata svih općina kantona da  bi im bila podjednako od koristi, posebno kada su u pitanju ulaganja u javni sektor. Mi moramo formirati timove interdisciplinarnog karaktera koji će snimiti stanje na način da utvrde koliko koja općina patricipira u budžetu USK, koliko učestvuje u grantovima sa nivoa USK i FBiH, koliko će platiti po osnovu kredita za autoputeve i brze ceste, a kakvu infrastrukturu zauzvrat ima. Taj posao se mora uraditi stručno, hrabro i moralno. Urgentno se mora smanjiti broj svih nepotrebnih neproizvodnih radnika. Budžet treba kvantificirati i struktuirati po poštenim kriterijima, gdje će korektno biti zastupljene sve općine. Posebno treba podsticati sektor privrede i direktna davanja sektoru poljoprivrede. Ovo će biti moguće samo ako se smanji ogromna neproduktivna javna potrošnja. Potrebno je okupiti  timove takvog ranga i kvaliteta koji mogu uraditi bilo kakav projekt koji je moguće finansirati iz predpristupnih fondova EU. Pri tom se moramo osloniti na ono što imamo, a ne koristimo, a to je naša pamet. Moramo je iskoristiti i postati konkurentni sa tog stručnog aspekta, aspekta mozga. Čovjek može biti dostojanstven i kada prizna da nešto ne zna, ali i kada je spreman da konsultuje ljude koji znaju i umiju.

KRAJIŠNIK KAO NAJVAŽNIJI RAZVOJNI RESURS

U savremenom menadžmentu ključ za postizanje uspjeha je otkrivanje potencijala ljudi i ulaganje vremena u njegov razvoj. U našoj kolektivnoj percepciji istinski intelektualci postali su teret, a ne lokomotiva društva i uzor. Dosadašnje vlade USK nisu htjele, ili nisu imale mudrosti, volje i snage, da iskoriste taj potencijal. Ovo posebno sa aspekta vrhunskih ekonomista koji su sposobni afirmisati projekte. Potrebno je pokrenuti Ekonomski institut pri Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Bihaću koji bi bio potpuno tržišno orijentiran. Takođe treba efikasnije iskoristiti potencijale Evropska poduzetničke mreže (Enterprise Europe Network) – EEN kao krucijalnog instrumenta Evropske strategije za podsticaj ekonomskog razvoja i za otvaranje novih radnih mjesta. Obzirom na komparativne prednosti koje posjeduje USK, blizina EU, obučena, a jeftina radna snaga, postojanje industrijske tradicije i znanja i druge, EEN mreža je idealan instrument za ekonomski razvoj, jer pruža podršku konkurentnosti i inovativnosti malih i srednjih preduzeća sa internacionalnim ambicijama. Iz razvojnih programa ne smijemo izostaviti ni bogatstvo prirode u vidu vodenih resursa („plavog zlata ili nafte 21-og vijeka“) bilo u vidu vode za piće, geotermalnih voda i turističkih potencijala koje krajiške ljepotice imaju. Obilje je prirodnih resursa kojima USK obiluje, da ih sve ne nabrajamo, ali krajiški narod ih sve nadmašuje. On je potencijal i neiskorišćeno bogatstvo. Nažalost taj resurs decenijama razvija ekonomije zapada, a ne BiH. Pored ranije navedenih potrebno je raditi i sve infrastrukturne projekte, ali dominantno one koji su realni i ostvarivi, a ne nadati se mnogo u implementaciju projekata bombastičnih naziva, a cost-benefit analizom neisplativih i teško izvodljivih.

ODGOVORNOST GRAĐANA ZA BUDUĆNOST USK

Da bi se sve ovo ostvarilo potrebno je da se promijeni svijest građana na način da shvate kolika je njihova odgovornost da podrže ranije pomenutu sposobnost nacije da kreira i održi okruženje koje podržava konkurentnost preduzeća. To mogu samo ukoliko odgovorno i ozbiljno promisle i prihvate činjenicu da izlaskom na izbore idu na referendum koji odlučuje da li će podržati ljude, ideje i stavove koji se recikliraju posljednjih 20-ak godina, ili će podržati nove lidere i ljude sa svježim idejama koji imaju znanja, vještine i sposobnosti da se dokažu na opštem javnom interesu, a on je najbolji i jedino ispravan ako se realizira preko razvojnih projekata koji će zaposliti ljude, povećati javne prihode i općenito učiniti razvoj ozbiljnim. 

Na kraju bih citirao nobelovca i čovjeka Josepha Stiglitza koji nas upozorava: “Iza rasprava o budućoj politici stoji rasprava o istoriji – rasprava o uzrocima naše sadašnje situacije. Bitka za prošlost odlučit će bitku za sadašnjost.”

Članak je prvobitno objavljen u ljeto 2018.g. na portalu https://glaskrajine.ba/

Trumpove prijetnje Erdoğanu u svjetlu zavještanja Zbigniewa Brzezinskog

Trumpove prijetnje Erdoğanu u svjetlu zavještanja Zbigniewa Brzezinskog 

I više je nego sigurno da se polako ostvaruju prognoze Zbigniewa Brzezinskog, jednog od glavnih svjetskih geostratega, opisane u njegovom posljednjem djelu iz 2012.g. „Strateška vizija: Amerika i kriza globalne moći“. Brzezinski tvrdi da će Zapad predvođen SAD-om ubrzano gubiti ekonomsku i vojnu moć, a domino efektom će Kina do 2025. g. preuzeti primat vodeće globalne ekonomske i vojne sile što će u potpunosti promijeniti svjetske odnose kakve sada poznajemo...

Sedam godina od izdavanja „Strateška vizija“ je još uvijek aktuelna i daje uvid u stvaranje nove globalne arhitekture moći u protekloj deceniji. U njoj Brzezinski kao iskusni diplomat i geostrateg američke globalne hegemonije na zalasku karijere i života zauzima naizgled pomirljivije stavove i ograničava „Vijek Amerike“ do 2025. godine. Pored toga nepogrešivo analizira trenutnu geopolitičku i geoekonomsku stvarnost i na osnovu toga  iscrtava dijagrame strateških kretanja usput nudeći mnoštvo strateških uputa i direktnih savjeta vodstvu SAD-a skoro potpuno mijenjajući kurs zacrtan u „Velikoj šahovskoj ploči“ 1997. g. i dovodi u pitanje mogućnost zadržavanja hegemonije nad Bliskim istokom i Azijom.

Globalno gledano svijet je ušao u višedecenijski proces razgradnje unipolarnog svijeta, u kome su SAD bile neosporni „liberalni“ hegemon, te postepenog  stvaranja multipolarnog svijeta u kome su najvažniji polovi Kina i Ruska Federacija. Pri tome na ekonomskom planu dolazi do postepenog “opadanja Zapada”, kojeg čine  SAD i EU, te transfera globalnog bogatstva i ekonomske moći na istok. Nakon pada Berlinskog zida, SAD su zahvaljujući disfunkcionalnim politikama izgubile vrijeme i resurse na dugotrajne i skupe ratove u Afganistanu i iraku, što su drugi geopolitički igrači iskoristili da se konsoliduju i osnaže svoje vanjskopolitičke i ekonomske pozicije. Istovremeno EU nije igrala proaktivnu ulogu i pretvorila se u “komforni penzionerski dom”. Sličnog stava  je i Gerald Celente „najpouzdanije ime u praćenju svjetskih trendova" koji sarkastično tvrdi da je „biznis u Kini, biznis Kine je biznis, a biznis Amerike je rat“ i „dok Amerika diže svijet u vazduh, dotle Kina kupuje svijet“.

Prema Brzezinskom da bi zadržale svoj dominantan položaj SAD se moraju revitalizirati na unutrašnjom planu. Na  vanjskom planu, između ostalog, SAD  moraju privoljeti Evropu da inkorporira Rusiju i Tursku u “prošireni zapad”. Slične stavove odavno zagovara i  geopolitičar i ekonomista F. William Engdahl, koji u cilju osnaživanja Evrope uz jaku saradnju sa Rusijom i Turskom vidi i potrebu stabilizacije, a potom i fer i iskrene saradnje sa islamskim zemljama koje okružuju Evropu. On smatra da se u suprotnom nije moguće zaustaviti pad koji je već otpočeo. Trenutna događanja na području geoekonomije potvrđuju ova mračna predviđanja za zapadne centre moći, mada su djelom posljedica i trgovinskih ratova SAD-a i Kine, ali i sankcija SAD-a i EU Ruskoj Federaciji. Tako nas je nedavno „CNN Busines“ obavijestio da je pet velikih ekonomija u riziku od recesije i ne treba im puno da skliznu preko ivice. Njemačka, kao prva ekonomija po veličini u EU i četvrta u svijetu, u drugom kvartalu ove godine je potonula u tehničku recesiju.  Istovremeno ekonomija Velike Britanije zabilježila je pad, rast u Italiji se smanjio, Meksiko je na pragu recesije, u koju je Brazil već pao. Sve ekonomije svrstane među prvih dvadeset u svijetu karakteriše usporavanje. Razlozi su višestruki, ali globalni pad proizvodnje, slabljenje poslovnog povjerenja i pesimizam investitora su zajednički svima. 

Ukratko, mračna predviđanja se ostvaruju. Međutim, vodstvo SAD-a na čelu sa Donaldom Trumpom, nastavlja sa loše koncipiranom vanjskom politikom SAD-a. Ponovo se radi o Siriji i  trenutno se odnosi na odnose sa Turskom koji su odavno u krizi i trenutno su na najnižem nivou u proteklih nekoliko decenija, uglavnom zbog Kurda. Kurdi su do prije desetak dana bili ključni saveznici SAD-a u ratu u Siriji i kamen spoticanja između SAD-a i Turske, njihovog najmnogoljudnijeg saveznika u NATO-u. Posljednja ofanziva turske vojske u Sirijskom dijelu Kurdistanu samo ih je dodatno pogoršala.


Nakon otpočinjanja vojnih operacija  predsjednik Trump je izjavio kako je spreman "brzo uništiti" tursku privredu sankcijama, ako nastavi napad protiv Kurda na sjeveroistoku Sirije. Prethodno je povukao vojne snage iz Sirije, čineći zaokret u politici SAD-a prema Kurdima, ali i veliku uslugu Erdoğanu. Da li će se ostvariti najavljene prijetnje i sankcije Turskoj ili je to prazna gesta i vatrena retorika ostaje da se vidi. Skepsu izaziva najavljeno dizanje carine na čelik na nivo od 50% u odnosu na ranije ove godine, obzirom da podaci američke vlade pokazuju da je uvoz turskog čelika opao za 76% od 2018-te godine, što znači da je ostalo relativno malo čelika za sankcioniranje. Takođe je Trump i ranije oklijevao sankcionirati Tursku zbog niza radnji koje su u suprotnosti s interesima američke nacionalne sigurnosti.

Značajnije implikacije će izazvati vojno povlačenje američkih trupa duž sirijsko-turske granice, jer su Kurdi bez njihove zaštite lak plijen svim akterima u ratu,a posebno moćnoj turskoj armiji. Zbog toga su Kurdi u strahu od vojničkog kolapsa pred turskom ofanzivivom primorani da traže zaštitu od predsjednika Bašara al-Asada. Nakon pregovora Putina i Erdoğana dogovorena je zajednička tampon zona između Turske i područja koje kontrolišu Kurdi, što će dati određenu sigurnost Turskoj. Naime, Ankara nastoji po svaku cijenu spriječiti povezivanje Kurda sa dvije strane granice. Noćnu moru im predstavlja san o Kurdistanu, kao zajedničkoj državi svih Kurda. U skladu sa dogovorom, trupe sirijske armije uz podršku ruskih aviona ušle su u gradove Manbij i turski strateški cilj -Tel Tamer. U toku je proces približavanja stavova dojučerašnjih neprijatelja, zahvaljujući prijetnji moćnog susjeda Turske.

Sirijski ratni košmar se nastavlja, a neodlučnost i povlačenje SAD-a otvara mogućnost za snažniji angažman drugim akterima u sukobu. U toku je proces novog globalnog pozicioniranja u geopolitičkoj areni i on se u velikoj mjeri odvija na razorenoj granici Sirije i Turske nastaju nova savezništva i kreiraju se novi regionalni, ali i globalni odnosi snaga koji će kreirati geopolitiku sljedećih godina. 

Kad se pogleda unazad očigledno je da strateški ciljevi oslonaca pobune u Siriji uglavnom nisu ostvareni, ali ostaje uništena država koja više i nije država nego teritorij u kome se odvija bezbroj ljudskih tragedija. Sunitska demografska dominacija, kao i vijekovni suživot toliko brojnih religijskih i etničkih grupa je stvar prošlosti. Naprotiv, ostale su kolone migranata koje se nastoje probiti ka zapadu. U javnom diskursu se sve rjeđe spominje Amerika kao predvodnik slobodnog svijeta, a predviđanja Brzezinskog o “opadanju Zapada” se ostvaruju.

Ovakav razvoj događaja nije nimalo povoljan za BiH na njenom putu u evroatlantske strukture. Sagledavši sve navedeno, u širem, a ne samo u uskom kontekstu migrantske krize, zlokobno zvuči izjava ambasadora Republike Turske u BiH Halduna Koca, koji je u razgovoru za Anadolu Agency poručio da sigurnost i blagostanje Evrope i NATO saveznika počinje na granicama njegove zemlje sa susjedima...