Kada je 2011-te godine specijalna policijska jedinica upala u oronulu seosku
kuću u Lazarevu, nisu ni znali koga su pronašli u mračnoj, neurednoj i
zapuštenoj sobi. Posvuda su bile razbacane stare novine i odjeća. Na krevetu je sjedio onemoćali starac, poluparaliziran
od posljedica moždanih udara. Pokraj kreveta na stoliću su ležala dva napunjena pištolja, koje Mladić
nije ni pokušao dohvatiti, te njegova stara vojna knjižica i lična karta na
njegovo pravo ime. Kada je policajac uzeo dokumente i vidio ime Ratko Mladić,
zbunjeno je pogledao starca, ne prepoznavši ga i pitao: „ko ti je ovaj?”.
Mladić mu je mirno odgovorio: „Ja sam taj kojeg tražite. Našli ste me”. Na to
mu je šokirani policajac, misleći da je riječ o provokaciji, odbrusio: „Nemoj
me zajebavati”. Mladić, nekada bahati gospodar života i smrti, transformisao se
u uplašenog, usamljenog starca u bijednim uslovima.
Ovako je ugledni britanski novinar i urednik The Guardiana, Julian Borger, u svojoj knjizi „The Butcher’s Trail” opisao uhićenje "bosanskog kasapina". Samo uhićenje je bizarno i potpuno lišeno vojne drame, te junaštva i čojstva koje srpski šovinisti nastoje da pripišu skoro svim svojim ratnim komandantima, kasnije osuđenim za ratne zločine.
Borger, a ranije i Tim Marshall, demaskirali su i razbili mit o „velikom generalu”, antiklimaks njegova životnog puta, od „velikog“, nacionalnog heroja, čovjeka koji oživljava srpsku mitsku prošlost, do čovjeka koji je uhapšen bez otpora i bilo kakvih pokušaja borbe. Šovinistička srpska politika nastoji da održi mit o nadmoći srpskog naroda, a posebno o njihovim junacima, od izgubljene Kosovske bitke pa do Ratka Mladića. Tome služi i suludo odavanje vojnih i državnih počasti, paljenje svijeća "za pokoj duše generala", obredi u crkvama i ostali cirkus. Ali to nas ne smije zavarati.
Navodno je Mladić jednom izjavio, odgovarajući na pitanja zašto se brije i nastoji da izgleda uredno, da "kako izgledaš na dan smrti, tako te vječnost pamti". Vječnost i čovječanstvo će Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca, pamtiti kao kukavnog, uplašenog, usamljenog starca, koji je ostavljen od svih, uhapšen nakon 14 godina skrivanja od pravosuđa. Pamtiće ga i kao zlikovca koji je sramota pravog srpskog naroda, ne i onog „naroda najstarijeg”.
Nasuprot ovakvoj mitologiji imamo naše istinske heroje, ljude koji su odvažno stali uz svoj goloruki narod da ga odbrane od klanja i genocida. Generale i komandante koji se, nepravedno suočeni sa sudskim progonima, ne kriju i ne bježe, nego dostojanstveno brane istinu. Braneći ne samo svoju, nego i čast naroda koji su branili. Na njima nam sigurno zavide neprijatelji. Zato na šovinizam i velikodržavne ideje moramo odgovarati radeći za budućnost, ali i sa stvaranjem snažne kulture sjećanja.
Kultura sjećanja ne smije biti samo emotivni trenutak. Ona mora biti utemeljena, organizirana, zakonski zaštićena – jer samo tako istina može preživjeti i održati sve pokušaje brisanja i zamjene tuđim narativima i mitovima.
Nema komentara:
Objavi komentar