Jučer nas je napustila plemenita nane Hasnija Hajdarević

Majka jednog od prvih šehida proteklog rata i dobitnika „Zlatne policijske značke“. Vakif Cazinske medrese, izuzetno plemenita duša, dostojanstvena i snažna u svojoj boli, voljena i cijenjena od svih koji su imali čast biti u njenoj blizini.

Hasnija je jedna od posljednjih u generaciji naših majki koje su živjele u prelomnim trenucima istorije i svojim primjerom i odgojom djece i unučadi očuvale islam i sve one pozitivne osobine Bošnjaka kojima se ponosimo danas. Te krajiške heroine, iako su od formalnog obrazovanja najčešće imale samo „mejtaf“ (osnovnu islamsku vjersku školu, tj. mekteb), bile okupirane mnogobrojnim obavezama oko vođenja domaćinstva i odgajanja mnogobrojne djece, posjedovale su mnoge rijetke i poželjne osobine za koje u prvi mah možda ne bismo pomislili da su moguće kod tadašnjih „domaćica“. Mudrost je bila jedna od osnovnih, ali pored toga krasile su ih i skromnost, razum i nadprosječuna inteligencija, sabur i hladna glava, dobrota i velikodušnost, a nadasve plemenitost, dostojanstvo i kultura. Da nije bilo okova patrijalhalnog odgoja i neukosti, ko zna koliko daleko bi naše društvo doguralo? Majke su temelj i osnova porodice. To su majke koje je ponajbolje u svojim zaboravljenim stihovima opisao naš krajišnik, pisac Skender Kulenović:

„Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji“.

Takva je bila i nane Hasnija Hajdarević, rođena Mehić, majka heroja, rahmetli Fuada Hajdarevića, jednog od prvih šehida proteklog rata i dobitnika „Zlatne policijske značke“. Fuad je kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti među prvima stao u odbranu Bosanske Krupe 21.04.1992. godine. Sljedeći dan je nestao u borbama i  posmrtni ostaci su mu pronađeni tek 2007. godine. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom značkom“.

Ovakvih majki koje odgajaju heroje i plemenite ljude sve je manje u ovim izazovnim vremenima, ustvari ovakvih više skoro i da nema. Roditelji sve manje imaju uticaj na odgoj svoje djece, a društvene vrijednosti se mjere prema onima koji se „znaju snaći“. Mladi odlaze i dalje ih oblikuje truli zapad, koji je i takav bolji od rodne Bosne. Ipak nade za bolje društvo, a time i budućnost, ima jer naš krajiški čovjek je žilav, uporan i vrijedan. I izuzetno privržen svojim mudrim majkama…